U bosanskohercegovačkoj politici, gdje se svaka izjava vagala na gram nacionalne lojalnosti, rijetko se dogodi da lider najjače hrvatske stranke najavi „relaksaciju odnosa“ između Bošnjaka i Hrvata usred izborne godine.
Dragan Čović je to upravo učinio. Poruka da HDZ BiH i SDA već mjesecima rade na smirivanju tenzija nije samo retorički zaokret – ona je strateški manevar koji otkriva dubinu Čovićeve političke računice.
Dok većina analitičara očekuje klasično predizborno dizanje tenzija, Čović je odlučio igrati na drugu kartu. Umjesto da hrani narativ o ugroženosti i „krađi“ hrvatskog glasa, on nudi priču o dijalogu i stabilizaciji. Zašto baš sada? Promjena konteksta unutar hrvatskog biračkog tijela
Najvažniji razlog krije se u unutarnjoj dinamici hrvatske političke scene. Godinama je HDZ BiH imao gotovo monopol na hrvatski glas zahvaljujući jasnom neprijatelju – bošnjačkom biračkom tijelu koje je, uz pomoć Željka Komšića, biralo hrvatskog člana Predsjedništva. Taj narativ je bio moćan i jednostavan: „Mi smo ugroženi, samo mi možemo braniti hrvatske interese.“
Međutim, 2026. godine slika je drugačija. Komšić više nije kandidat. Umjesto njega tu je Slaven Kovačević, ali mnogo opasniji izazov dolazi iznutra – Zdenko Lučić i koalicija pet hrvatskih stranaka. Ako Lučić uspije privući značajan dio hrvatskih glasova, pa čak i dio bošnjačkih, HDZ BiH više neće moći tako lako prodavati tezu o „jedinom legitimnom predstavniku“. Problem bi se preselio iz Sarajeva u Mostar i Livno – tamo gdje Čović najmanje želi otvorenu raspravu o svojoj dugogodišnjoj dominaciji.
U takvoj situaciji relaksacija odnosa s Bošnjacima postaje genijalna defanzivna taktika. Smanjivanjem tenzija Čović pokušava oduzeti motivaciju bošnjačkim biračima da ponovo „interveniraju“ u hrvatski izborni krug. Ako nema krize i dramatične ugroženosti, zašto glasati za nekoga samo da „kazni HDZ“?
Poruka SDA-i i Trojki
Čovićeva izjava nije upućena samo hrvatskoj, nego i bošnjačkoj javnosti – posebno biračima bliskim SDA. Time im poručuje: „Ne morate nas više doživljavati kao vječnog neprijatelja.“ Istovremeno, reakcije SDA i Trojke su ga nehotice potvrdile kao najozbiljnijeg i najpoželjnijeg partnera za buduće koalicije. Čak i ako javno kritiziraju, svi znaju da bez HDZ-a nema stabilne vlasti na federalnoj razini.
Ovo nije prvi put da Čović pokazuje pragmatičnost. On je političar koji je preživio više političkih ciklusa upravo zato što zna kada treba zaoštravati, a kada popuštati. Godinama je gradio imidž nepopustljivog branitelja hrvatskih prava. Sada, kada se taj imidž dovoljno učvrstio, može si priuštiti luksuz umjerenosti – barem retorički.
Rizici i ograničenja novog pristupa Naravno, ovaj zaokret nosi rizike. Dio tvrde hrvatske baze mogao bi to protumačiti kao slabost ili čak izdaju. Ako relaksacija ostane samo na riječima, a izborni zakon se ne promijeni, Čović će teško objasniti zašto je spuštao gard pred izbore.
Također, preveliko smirivanje tenzija moglo bi demotivirati i vlastite birače koji su navikli na mobilizaciju kroz sukob. Ipak, Čovićeva procjena je vjerojatno sljedeća: bolje kontrolirano smirivanje sada nego nekontrolirani gubitak glasova na desnom krilu i unutar hrvatskog korpusa.
On ne odustaje od zahtjeva za legitimnim predstavljanjem Hrvata – samo mijenja metodu. Umjesto permanentnog sukoba, nudi strateški dijalog iz pozicije snage.
Hoće li ova igra upaliti, pokazat će oktobar 2026. Ako HDZ zadrži dominantnu poziciju unutar hrvatskog biračkog tijela uprkos Lučiću i „petorki“, Čović će još jednom dokazati da je majstor političkog tajminga. Ako ne – ova „relaksacija“ mogla bi se pokazati kao prva pukotina u dugogodišnjoj čvrstoj fasadi HDZ-a BiH.
U politici Bosne i Hercegovine ništa nije slučajno, a pogotovo ne izjave Dragana Čovića četiri mjeseca prije izbora. Ovo je potez iskusnog igrača koji mijenja pristup jer je procijenio da stari više ne donosi dovoljno. Pitanje je samo – hoće li novi donijeti više.
