Hrvatski “patriotizam” na steroidima: Crne majice, podignute desnice i državna tapšanja po ramenu
Hrvatska vlast, predvođena HDZ-om, još jednom je pokazala svoje pravo lice — ono koje se vješto skriva iza evropskih kravata i diplomatskih osmijeha. Ovaj put to lice je izronilo na hipodromu u Zagrebu, na koncertu Marka Perkovića Thompsona, gdje je pola miliona ljudi u crnim majicama, uz gromoglasne povike “Za dom spremni”, pružalo ruke u znak starog fašističkog pozdrava.
Ako je neko mislio da je riječ o privatnoj žurci kontroverznog pjevača, grdno se prevario. Jer kad na “generalku” dolazi premijer Andrej Plenković, a na sam koncert predsjednik Sabora Gordan Jandroković, ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović i cijela politička svita, onda to više nije koncert, već službena državna proslava.
Thompsonova scena odavno nije samo glazbena. To je politički spektakl u kojem se domoljublje prodaje upakovano u mitove o “čistoj vjeri i krvi”, a u pozadini pulsira ritam ustaškog revizionizma. U zemlji koja se pred međunarodnom zajednicom zaklinje u antifašizam, u zemlji koja se deklarativno ograđuje od zločina Jasenovca, ovakve slike pokazuju da su sve te zakletve zapravo jeftina fasada.
Kada Božinović poslije koncerta izjavi da je to bilo “slavlje ljubavi prema domovini i zajedništvu, bez podjela”, onda shvatite koliko je duboko ogrezla politička hipokrizija. Ako je veličanje zločinačkih simbola i pokliča koji su u Drugom svjetskom ratu donijeli smrt desetinama hiljada ljudi “slavlje zajedništva”, onda Hrvatska ima ozbiljan problem sa definicijom demokratije i evropskih vrijednosti.
I dok Bruxelles uredno gleda na drugu stranu, Hrvatska nesmetano održava svoj dvostruki moral. Kada treba, predstavljaju se kao bastion antifašizma, dok u isto vrijeme sa bine dižu ruke prema nebu i slave NDH simboliku. Kada Bruxelles pita, oni odgovaraju: “To su naši heroji Domovinskog rata, nema veze s Pavelićem.” A na terenu? Majice Crne legije, ustaški grbovi, parole o “čistoj Hrvatskoj”.
Ne treba zaboraviti ni širu sliku. Hrvatska je prva u redu da osudi stradanja u Ukrajini, zdušno podržava Izrael i odbija svaku rezoluciju UN-a koja bi mogla sugerirati da Izrael radi išta osim “odbrane”. Kada Gaza gori, Hrvatska opravdava svaku granatu. To su isti oni koji će se sutra zaklinjati u mir, dijalog i evropske vrijednosti, uz obaveznu molitvu u prvom redu crkve.
Na Balkanu, Hrvatska je još vještija u marketinškoj gimnastici. Zločini u Ahmićima, Grudama, Stupnom Dolu? Za to nema ni riječi iz Zagreba. Ali zato kad god zatreba, Hrvatska će se predstaviti kao “najveći prijatelj Bosne i Hercegovine”, “najveći zagovornik njenog evropskog puta”.
I dok u istom dahu hvale BiH, Zagreb održava idilične odnose s Miloradom Dodikom — čovjekom koji je u stalnom ratu sa državom BiH, njenim institucijama i samom idejom zajedničkog života. U tom kolopletu licemjerja, Hrvatska se predstavlja kao zaštitnik evropskih vrijednosti, a istovremeno hrani i finansira političke projekte koji destabiliziraju region.
Sve to će, naravno, biti dobro upakovano u PR kampanje, kada Plenković dođe u Potočare i stane pred kamere, govoreći o miru i suživotu. Fotografije će obići svijet, a pozadina — crne majice i fašistički pokliči iz Zagreba — ostat će nevidljiva za većinu evropskih birokrata.
Tako Hrvatska nastavlja živjeti u šizofrenoj poziciji: pred svijetom — civilizacijska vertikala, u stvarnosti — pokrovitelj najcrnjih simbola fašizma. I dok god bude prolazio ovaj dvostruki standard, Zagreb će nastaviti plesati na tankoj liniji između navodne demokratije i otvorenog ekstremizma.
Na kraju, jedini gubitnici su obični ljudi koji vjeruju u iskreno domoljublje, ljudska prava i suživot. Jer na kraju dana, Hrvatska ostaje vješto režirana predstava: malo za Brisel, malo za publiku u crnim majicama. I baš zato ova farsa i dalje prolazi.
