Posljednjih mjeseci politička scena Bosne i Hercegovine svjedoči jednom procesu koji je do prije samo nekoliko godina djelovao gotovo nezamislivo. U vremenu kada su odnosi između bošnjačkih i hrvatskih političkih predstavnika opterećeni dubokim nesuglasicama oko Izbornog zakona, ustavnih reformi i raspodjele političke moći, lider HDZ-a BiH Dragan Čović sve češće šalje poruke dijaloga prema Islamskoj zajednici i njenom poglavaru Huseinu ef. Kavazoviću.
Na prvi pogled, riječ je o protokolarnim susretima i kurtoaznim čestitkama povodom vjerskih praznika. Međutim, politika u Bosni i Hercegovini rijetko kada funkcioniše na nivou simbolike bez dublje pozadine. U zemlji u kojoj svaki susret nosi političku težinu, a svaka fotografija može predstavljati poruku, učestali kontakti između Čovića i reisa Kavazovića otvaraju pitanje da li se iza javno iskazanog poštovanja krije pokušaj redefinisanja odnosa između dva politička i nacionalna bloka.
Godinama unazad HDZ BiH i Islamska zajednica nalazili su se na suprotnim stranama brojnih sporova. Od pitanja sporazuma između države i Islamske zajednice, preko problema vezanih za urbanističke i vjerske projekte u Mostaru, pa sve do niza otvorenih pitanja u Stocu i drugim sredinama, komunikacija je često bila opterećena nepovjerenjem. Upravo zato današnja atmosfera djeluje kao svojevrsni politički zaokret.
Ne treba zanemariti činjenicu da se Bosna i Hercegovina nalazi uoči još jednog izbornog ciklusa. U takvim okolnostima politički lideri traže nove kanale komunikacije i pokušavaju smanjiti tenzije koje bi mogle otežati realizaciju njihovih strateških ciljeva. Za Dragana Čovića ključno pitanje ostaje reforma Izbornog zakona i koncept takozvanog legitimnog predstavljanja. Bez određene vrste dijaloga s bošnjačkom političkom i društvenom elitom, teško je očekivati bilo kakav ozbiljniji pomak u tom procesu.
Upravo tu Islamska zajednica dobija posebnu težinu. Iako formalno nije politička institucija, njen društveni utjecaj među Bošnjacima ostaje značajan. Reis Kavazović posljednjih godina nastoji Islamsku zajednicu pozicionirati kao faktor društvene stabilnosti, ali i kao relevantnog sagovornika u procesima koji se tiču budućnosti države. Takva pozicija ne prolazi nezapaženo ni među domaćim ni među međunarodnim političkim akterima.
Zbog toga se može pretpostaviti da Čovićevi susreti s reisom nisu usmjereni samo na izgradnju međuvjerskog povjerenja. Oni predstavljaju i pokušaj stvaranja političke klime u kojoj bi razgovor o najspornijim pitanjima bio manje konfliktan nego prethodnih godina. Drugim riječima, radi se o svojevrsnom testiranju terena za buduće političke pregovore.
S druge strane, ni Islamska zajednica nema interes održavati stanje permanentnih sukoba. U vremenu rastućih geopolitičkih napetosti, ekonomskih izazova i kontinuiranog odlaska stanovništva, svaki oblik smanjenja političkih tenzija može biti predstavljen kao doprinos stabilnosti zemlje. Međutim, upravo tu se pojavljuje i najveća dilema.
Da li je riječ o iskrenom pokušaju izgradnje novih odnosa ili o pragmatičnom političkom savezništvu koje traje dok postoje zajednički interesi?
Odgovor na to pitanje vjerovatno će dati naredni mjeseci. Ukoliko simbolični susreti budu praćeni konkretnim koracima na terenu, od rješavanja spornih pitanja u Mostaru i Stocu do ozbiljnijeg dijaloga o otvorenim političkim temama, tada će se moći govoriti o stvarnom procesu približavanja. Ukoliko, pak, sve ostane na fotografijama, čestitkama i općenitim porukama o međusobnom poštovanju, tada će javnost s pravom zaključiti da je riječ o pažljivo osmišljenoj političkoj koreografiji.
Bosna i Hercegovina je u protekle tri decenije vidjela mnogo simboličnih gestova koji nisu proizveli stvarne promjene. Zato će i ovaj proces biti ocjenjivan isključivo prema rezultatima. No, jedna činjenica je već sada evidentna: susreti između Dragana Čovića i reisa Kavazovića nisu više incident ili izuzetak, već postaju obrazac političke komunikacije.
A kada se u Bosni i Hercegovini promijeni obrazac političke komunikacije, to gotovo uvijek znači da se iza kulisa pripremaju mnogo veći politički procesi nego što javnost u tom trenutku može vidjeti.
