Daytonski sporazum, kojim je okončan rat u Bosni, pregovaran je na američkoj vojnoj bazi, uz posredovanje stranih diplomata, a dogovoren je od strane lidera zaraćenih strana, uključujući predstavnike susjednih država koje su podržavale rat. Obični građani Bosne bili su isključeni iz procesa. Ista logika je osnova plana za Gazu: mir je pregovaran za narod, a ne s njim...
Kada su se detalji mirovnog plana za Gazu pojavili posljednjih dana, bilo je teško ne vidjeti paralele sa sporazumom kojim je prije 30 godina okončan rat u Bosni i Hercegovini. Plan za Gazu obećava kraj napada, ali institucionalizira beskrajnu vanjsku kontrolu. Sastavljači plana obećavaju Palestincima upravljanje zasnovano na "najboljim međunarodnim standardima". Bosanci čuju ovu frazu već tri decenije. Do danas još uvijek ne znamo šta su ti standardi zapravo.
Ono što znamo jeste da je nakon implementacije našeg mirovnog plana, dogovorenog izvana, Bosna postala poluprotektorat, teritorija kojom se upravlja izvana u ime stabilnosti i bez demokratskog suvereniteta, u kojoj oni koji imaju moć donošenja odluka ne mogu biti pozvani na odgovornost.
Dejtonski sporazum, kojim je okončan rat u Bosni, pregovaran je na američkoj vojnoj bazi, uz posredovanje stranih diplomata, a dogovor su postigli lideri zaraćenih strana, uključujući predstavnike susjednih država koje su podržavale rat. Obični građani Bosne bili su isključeni iz procesa. Ista logika je osnova plana za Gazu: mir je pregovaran za narod, a ne s njim.
Mirovni sporazum postignut bez nas legitimizirao je ratne teritorijalne podjele i stvorio osnovu za vrlo fragmentiran politički sistem koji podsjeća na konfederaciju: dva entiteta (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) i slaba centralna država s ograničenim ovlastima, zajedno s odvojenim distriktom (Brčko).
Nominalno, vlast vrši Vijeće ministara i rotirajuće Predsjedništvo sastavljeno od tri člana, svaki iz jedne od tri dominantne etničke grupe. Ustav Bosne i Hercegovine, koji bi trebao biti osnova upravljanja, nisu napisali njeni građani. Nacrt su na engleskom jeziku sastavili isti međunarodni posrednici koji su posredovali u postizanju mira, a u sporazum je uključen kao aneks. Do danas ne postoji službeni prijevod dokumenta na lokalne jezike.
Vijeće ministara i Predsjedništvo nemaju stvarnu moć. Međunarodna zajednica je ima. Ona kontrolira donošenje odluka na državnom nivou putem dva tijela: Ureda visokog predstavnika (OHR) i Vijeća za implementaciju mira (PIC).
Visoki predstavnik, koji mora biti evropski političar, ima ovlaštenje da nameće ili poništava zakone i smjenjuje izabrane zvaničnike bez pravnog sredstva. Bošnjaci do danas ne znaju koje su kvalifikacije potrebne da bi se nekoga imenovalo na ovu poziciju i dala mu se krajnja vlast bez ikakve odgovornosti.
PIC, koji se sastoji od 55 predstavnika različitih vlada i međunarodnih organizacija, uključujući Organizaciju za sigurnost i saradnju u Evropi, NATO i Evropsku uniju, možda više liči na Odbor za mir u Pojasu Gaze. Nadzire rad visokog predstavnika, čija se imenovanja odobravaju kroz proces o kojem građani Bosne i Hercegovine još uvijek nisu upoznati. Odluke koje ovo tijelo donosi vođene su interesima njegovih pojedinačnih članova i saopštavaju se javnosti putem izjava za medije. Niko nema priliku da dovede u pitanje ove odluke, a novinari ih ne mogu razmatrati sa članovima PIC-a.
Upravna tijela koja se osnivaju za Gazu podjednako su odvojena od odgovornosti. Tu je i Mirovni odbor, kojim predsjedava američki predsjednik Donald Trump, gdje države mogu kupiti članstvo za milijardu dolara. Zatim postoje dva izvršna odbora, jedan sastavljen od američkih zvaničnika i biznismena, a drugi od zapadnih i regionalnih zvaničnika. Oni bi trebali nadgledati lokalnu upravu, djelujući na osnovu lokalnih vlasti, a istovremeno tvrdeći da su neutralniji i stručniji. I na kraju, tu je tehnokratska administracija sastavljena od „ kvalifikovanih Palestinaca i međunarodnih stručnjaka “ koja upravlja Pojasom.
U Bosni, sistem strane kontrole izgrađen je ne samo na dominaciji stranih sila, već i na uvjeravanju lokalnih elita. Međunarodna zajednica se dosljedno oslanjala na političke aktere spremne da održe status quo u zamjenu za pristup vlasti. Ovaj aranžman nagrađuje stagnaciju i kažnjava sistemske promjene. Proizvodi civilno društvo koje zavisi od donatora - aktivno i vidljivo društvo, ali u konačnici upravljivo izvana.
Nije ni čudo što je kritika međunarodne zajednice u Bosni i njenih organa prikazana kao prijetnja miru. U prošlosti je OHR išao toliko daleko da je ušutkavao neke medijske organizacije koje su otvoreno kritikovale. Na primjer, 1997. godine, od NATO snaga je zatraženo da intervenišu protiv javnog emitera Republike Srpske i prekinu njegovo emitovanje. Obrazloženje je bilo da OHR želi osigurati da se poštuju "međunarodne norme profesionalnog medijskog ponašanja".
Ova logika se nastavlja i danas. U video obraćanju u decembru povodom 30. godišnjice Dejtonskog sporazuma, sadašnji visoki predstavnik, Christian Schmidt iz Njemačke, upozorio je da „neki danas upiru prstom u međunarodnu zajednicu i njene predstavnike, odbijajući da se sjete da bi bez međunarodne intervencije, koliko god kasno došla, Bosna i Hercegovina utonula u haos i očaj.“
Opisao je Dayton kao „osnovu za budućnost“, iako „ne samu budućnost“, i zaključio nejasnim pozivom na „akciju“ umjesto „žalbe“ bez pojašnjenja ko bi trebao djelovati ili kako.
Međutim, Bosna nije u potpunosti podlegla samozadovoljstvu. Bilo je i otpora. 2014. godine, javno nezadovoljstvo prelilo se na ulice širom zemlje, počevši od Tuzle i proširivši se na više od 20 gradova u roku od nekoliko dana. Radnici su predvodili demonstracije. Građani su okupirali javne prostore, organizirali skupove na otvorenom i artikulirali političke zahtjeve. Na kratko, ljudi su iskusili demokratiju izvan nametnutog okvira kojim su upravljali stranci.
Odgovor je bio represija, šutnja i ignorisanje. Međunarodna zajednica je posmatrala, ali se nije angažovala. Kada su protesti propali pod političkim pritiskom i umorom, nije uslijedila nikakva institucionalna promjena.
Protesti su se stišali, ali su ostali vidljivi tragovi u obliku grafita na vladinim zgradama. Možda najpoznatiji se nalazi na fasadi zgrade Kantona Sarajevo i glasi: „Oni koji siju glad žanju ljutnju.“
Uslijedio je masovni egzodus. Gotovo 500.000 ljudi je pobjeglo iz zemlje od 2014. godine. Mnogo više njih čeka priliku za bijeg. U međuvremenu, nacionalizam, nekada ratna ideologija, postao je alat upravljanja – kojim se služe lokalne elite, a koji međunarodna zajednica toleriše, čak i stabilizuje.
Kao što feminističke autorice iz Sarajeva, Gorana Mlinarević i Nela Porobić, pišu u svojoj knjizi Mir kojeg nema, mir „niti počinje niti završava potpisivanjem mirovnog sporazuma “. Tvrdile su da mir nametnut Bosni decenijama opterećuje njen politički, ekonomski i društveni život. Isti teret sada opterećuje Gazu.
Ako bi se pitalo da li je mirovni sporazum u Bosni bio uspješan, većina ljudi u Bosni bi odgovorila da je njime okončan rat. To je istina. Ali mir koji jednostavno zaustavlja nasilje, a ne omogućava slobodu i dostojanstvo, nije mir.
Mir nametnut odozgo stvara stabilnost bez pravde i upravljanje bez demokratije. Bosanski poluprotektorat služi kao upozorenje, a ne kao model. Mir i demokratija ne mogu postojati bez učešća naroda ili ako se njihova volja ignoriše. Pa ipak, upravo to „najbolji međunarodni standardi“ i dalje rade.
Bosna se ne može poništiti. Gazi se mora pristupiti drugačije, a to se može učiniti samo ako su njen narod i drugi Palestinci uključeni u proces i imaju moć odlučivanja.
