Da li je Christian Schmidt poslan u Bosnu sa skrivenom agendom koja prijeti budućnosti multietničkog društva?

Dok Bosna i Hercegovina obilježava jednu od najtežih godišnjica svog postojanja, tužnu obljetnicu rušenja Starog mosta u Mostaru 9. novembra 1993. godine, Christian Schmidt, visoki predstavnik, dodatno je uzburkao osjećaje građana svojim kontroverznim postupcima.

U tom simboličnom trenutku, dok svijet pamti brutalni napad na Stari most, Schmidt svojim potezima u Sarajevu pokazuje stav koji mnogi vide kao otvoreno negiranje istinske prirode i historije Bosne i Hercegovine. Da li je ovo samo politička nespretnost, ili Schmidt zaista slijedi neku skriveniju agendu koja podriva samu srž bosanskohercegovačkog društva?

Schmidtova "neutralnost" i izbor datuma: Namjera ili provokacija?

Simbolika Schmidtovih poteza djeluje zapanjujuće i uznemirujuće. Umjesto da radi na izgradnji povjerenja, on se uporno fokusira na provociranje osjećaja građana koji su pretrpjeli genocid, opsadu i nebrojene patnje. Posjet i odavanje počasti na Kazanima, baš na dan kada se sjećamo rušenja simbola multikulturalnog Mostara , više liči na pažljivo smišljenu provokaciju nego na diplomatski gest. Schmidtovo saopćenje u kojem ističe podjelu žrtava po etničkoj pripadnosti šokiralo je Sarajlije i mnoge druge građane širom zemlje. U društvu koje se decenijama bori da održi multietnički identitet, u kojem se zajedništvo godinama gradilo na neizmjernim žrtvama i gubicima, ovakva podjela žrtava djeluje kao politički potez s ciljem potkopavanja tog identiteta.

Za Schmidta, čini se, Sarajevo nije simbol zajedništva nego mjesto u kojem su etničke linije već odavno iscrtane. Njegov fokus na "etničke žrtve" u Sarajevu zanemaruje suštinu onoga što ovaj grad predstavlja – simbol otpora etničkoj podjeli i nacionalizmu. Na dan kada je svijet zgrožen napadima na zajedničko naslijeđe i ljudska prava, Schmidt svojim postupcima dodatno dijeli i razbija bosanskohercegovačko društvo, naglašavajući etničke podjele umjesto zajedničkog identiteta.

Koje su stvarne namjere Schmidta?

Sve više građana, političkih analitičara i javnih ličnosti počinje se pitati: Šta zapravo Christian Schmidt pokušava postići? Da li je cilj njegovog ponašanja da isprovocira Bošnjake kako bi ih onda proglasio sigurnosnom prijetnjom? Da li je on taj koji će na kraju prikazati Bosnu i Hercegovinu kao nestabilno područje u kojem su etničke tenzije prevelike da bi se omogućilo ikakvo multietničko suživot? Ovako ponašanje podsjeća na stare kolonijalne taktike “zavadi pa vladaj”, ali u jednoj modernoj, suptilnijoj formi – podrivanjem same suštine bosanskohercegovačkog društva.

Schmidt ne djeluje kao neutralan posrednik, već kao neko ko aktivno učestvuje u postavljanju novih temelja podjela i mržnje. Njegovo navijanje za hrvatsku reprezentaciju uz ikonografiju Herceg-Bosne i pjesme Thompsona, poznatog po ekstremnim stavovima, nije bio izolovani incident. To je bio signal, upozorenje, da Schmidt u BiH nije došao kao "mirotvorac", već kao neko ko duboko razumije podjele koje su već postojeće – i ko je spreman te podjele produbiti, bez obzira na cijenu. Svakim svojim gestom, Schmidt pokazuje stranu koju je odlučio zauzeti, a ta strana sve manje liči na onu koja poštuje Bosnu i Hercegovinu kao multietničku i suverenu zemlju.

Strategija relativizacije zločina: Put ka iskrivljenju historije

Schmidt nije jedini predstavnik međunarodne zajednice koji, svjesno ili nesvjesno, učestvuje u ovom opasnom procesu. Nedavni čin Delegacije Evropske unije koja je odala počast vojnicima umiješanim u genocid nad Bošnjacima u Bratuncu dodatno ilustruje ovu sveprisutnu strategiju relativizacije historije. Ovi potezi šalju zastrašujuću poruku: počinioci zločina i genocida mogu se slaviti, dok se žrtve i dalje bore za priznanje i pravdu. To nije samo sramotno; to je brutalno licemjerje koje bolno pogađa sve koji su preživjeli rat, opsadu i genocid.

Odnos međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini sve više liči na politiku relativizacije zločina i izjednačavanja žrtava i zločinaca. Na Kazanima su, podsjetimo se, počinioci zločina nad Sarajlijama brzo identifikovani, procesuirani i kažnjeni – znak odgovornosti koji je bosanska vlast pokazala tokom rata. S druge strane, u Srbiji i entitetu Republika Srpska zločinci i dalje uživaju zaštitu, podršku i, što je najstrašnije, glorifikaciju. Schmidtovo ignorisanje ove stvarnosti jasno je podrivanje pravde.

Gdje je pravda, gospodine Schmidte?

Bosna i Hercegovina danas ne treba Schmidta koji podržava podjele i destruktivne ideologije. Bosna treba nekoga ko će prepoznati stvarne vrijednosti ovog društva, ko će poštovati njen multietnički karakter, i ko neće koristiti svoju poziciju za stvaranje novih podjela. Schmidtova stalna nesposobnost ili možda namjerno odbijanje da prepozna ove vrijednosti samo dodatno potvrđuje sumnje: da je poslan u Bosnu s agendom koja ima vrlo malo veze sa pomirenjem i budućnošću ove zemlje.

Svaki njegov potez otkriva sve dublje pukotine u povjerenju koje bi međunarodna zajednica trebala graditi. Ako Schmidt i dalje bude nastavio djelovati ovako, postavlja se pitanje: Koja je stvarna svrha njegovog mandata u Bosni i Hercegovini? Da li je njegov cilj zaista stabilnost ili da izazove nove tenzije koje bi legitimizirale dodatne intervencije?

Schmidtova neosjetljivost prema traumama i historijskim ranama Bosne i Hercegovine nije slučajna niti beznačajna. U trenutku kada je potrebno raditi na ujedinjenju, na jačanju zajedničkog identiteta, Schmidt potiče etničke podjele koje su ovu zemlju gotovo uništile devedesetih. Umjesto da bude partner, Schmidt postaje neprijatelj onih vrijednosti za koje su mnogi Bosanci i Hercegovci dali svoje živote.

Vrijeme je da Schmidt ode

Bosna i Hercegovina je zaslužila više od još jednog stranog "mirotvorca" koji se igra sa njenom budućnošću. Vrijeme je da Schmidt napusti svoju poziciju i da prostor nekome ko će poštovati stvarne vrijednosti bosanskohercegovačkog društva. Schmidt nije samo politički nespretan; on postaje simbol nesposobnosti i neosjetljivosti međunarodne zajednice prema ovoj zemlji. On nije samo visokopozicionirani diplomat; on je postao ogledalo svega onoga protiv čega se Bosna i Hercegovina bori: etničkih podjela, relativizacije zločina i ignorisanja multikulturalnog identiteta.

Dok Schmidt nastavlja svoju politiku provokacija, Bosanci i Hercegovci moraju se sjetiti da je njihova historija borbe za zajedništvo jača od bilo kakvih političkih manipulacija. Multietnički identitet i zajednički život koji su simbolizirali i Stari most i opkoljeno Sarajevo veći su od bilo kakvog Schmidta i njegovih podjela.

Vrijeme je da imamo novog visokog predstavnika koji će razumjeti da je Bosna i Hercegovina mnogo više od običnog političkog eksperimenta; ona je simbol otpora etničkom nacionalizmu i mržnji.