U političkom ringu Bosne i Hercegovine svjedoci smo još jednog skandala koji razotkriva licemjerstvo i dvostruke aršine nekih od najistaknutijih političkih figura.
Nikšić,Delić i Konaković, uz brojne druge, upropastili su svaki ideal borbe za prava Bošnjaka svojom licemjernom retorikom. Dok su se s jedne strane oglašavali protiv visokog predstavnika Schmidta, nazivajući ga “napadačem na Aliju Izetbegovića”, s druge strane su se bez srama saglasili s odlukama koje su izravno potkopale bošnjački glas.
Ovi političari očigledno ne shvataju da dižući glas protiv vrijeđanja Alije Izetbegovića, ne čine ništa osim što odražavaju vlastite slabosti i strahove. Poniženjem za koji su se prodali, ne može se prikriti suština problema – prava Bošnjaka u ovoj zemlji su ozbiljno ugrožena, i to ne samo od strane stranaca, već i kroz vlastite domaće politike. Schmidt nije prijetnja Bošnjacima zbog svojih riječi, već zbog suštinskih poteza koje čini, a koji su u skladu s prihvaćenim politikama Trojke. Kada su prihvatili ustavno obezvrjeđivanje bošnjačkog glasa, proklamovali su svoju izdaju bez ikakvih griža savjesti.
No, trenutak kada je Schmidt nametnuo vlast i to mu je prošlo šutnjom i nemuštim negodovanjem Bošnjaka, postao je prelomna tačka. Tada je postalo očigledno da je shvatio kako Bošnjake može prevrtati kako hoće, bez straha od ozbiljnog otpora. Njegova vlast se učvrstila upravo u trenutku kada su vođe koje bi trebale braniti interese naroda odlučile okrenuti glavu, umjesto da se suprotstave ovoj drastičnoj akciji koja je imala dalekosežne posljedice. Ovaj politički vakuum samo je ojačao njegovo uvjerenje da može raditi šta god poželi, znajući da se suočava s malim ili nikakvim otporom.
Da budemo jasni, Schmidt nije napravio lapsus. Schmidt i danas misli ono što je rekao prije 2 dana. Schmidt je neprijatelj Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Iako je davno pešao crvenu liniju, sada je krajnji moment da se sa njim prekine svaka komunikacija.
Sada se vraćamo na staro, kako je moguće da političari koji se predstavljaju kao zaštitnici Bošnjaka mirno posmatraju kako se njihovi osnovni interesi gube kroz političke kompromise i dogovore?
Kako je moguće da u trenutku kada je bošnjački glas već odavno marginaliziran, njihovo licemjerstvo dolazi do izražaja samo kada je riječ o vlastitim interesima? Izgleda da je mnogo lakše skrenuti pažnju na prošlost i slati prazne poruke solidarnosti nego se suočiti s realnošću koja nas okružuje.
Izdaja nema oprosta: Zaborav je smrt Bošnjaka
Ovakvi potezi, uz tiho odobravanje lidera koji bi trebali biti uzor, ukazuju na nedostatak stvarne hrabrosti i vizije za budućnost. Licemjeri poput Delića i Konakovića prebacuju fokus na druge, pokušavajući skrenuti pažnju s vlastitih promašaja i nečinjenja. U svijetu u kojem se borimo za osnovna ljudska prava i ravnopravnost, njihova politika se svodi na puku retoriku, a ne na akciju.
Zašto se ne zapitati gdje su oni bili kada su odluke donošene? Gdje su bili kada su se donosili zakoni koji su ukinuli pravo Bošnjaka na ravnopravan glas? Sada, kada je situacija kritična, oni se povlače u svoje sigurne političke kutke, uživajući u udobnosti koju im pružaju visoke pozicije, dok se obični ljudi bore za svoja prava.
U ovom trenutku, njihovo licemjerstvo nije samo pitanje politike, već pitanje identiteta. Šta je to što zapravo predstavljaju? Da li je njihov cilj očuvanje vlastitih privilegija na račun onih koje bi trebali štititi? Ili je sve to samo igra s pravima Bošnjaka kako bi zadržali vlast i moć?
Ovo licemjerstvo nije nešto što se može ignorisati. Potrebno je da se Bošnjaci probude i shvate da je njihova prava potrebno zaštititi ne samo od stranih prijetnji, već i od domaćih izdajnica. Ako se ne oslobodimo ovakvih političkih figura koje igraju na sigurno, nikada nećemo moći ostvariti prava koja su nam oduzeta. Vrijeme je da se suočimo s istinom, da raskrinkamo licemjerje i konačno se borimo za svoja prava bez straha od onih koji bi trebali biti naši saveznici.
