Usred rata, pritiska i neizvjesne diplomatije, nesiguran mir ostaje daleko.
Na prvi pogled, ideja o sporazumu između Sjedinjenih Država i Irana čini se bližom nego ikad. Plan od 15 tačaka, koji je sastavila administracija Donalda Trumpa i koji je prenesen preko Pakistana, sugerira da diplomatija nije potpuno nestala iz ovog sukoba. Ali ispod površine, stvarnost ostaje mnogo surovija i kontradiktornija.
Sama činjenica da je rat izbio dok su pregovori još uvijek bili u toku pokazuje granice povjerenja između strana. Preko 1.500 mrtvih samo u Iranu i hiljade povrijeđenih nisu samo statistika; oni su dokaz sukoba koji je prešao psihološku tačku bez povratka. Pod ovim uslovima, svaki pokušaj mira ne počinje sa neutralnog terena, već sa polja opterećenog gubicima, sumnjama i neriješenim računima.
Ali američki plan je ambiciozan i u osnovi jednostran. Zahtijeva ne samo zaustavljanje iranskog nuklearnog programa, već i ograničavanje Teheranovih vojnih sposobnosti i regionalnog utjecaja. Zauzvrat, nudi ublažavanje sankcija i ekonomsku podršku. Ova formula nije nova: to je pokušaj zamjene strateške sigurnosti za ekonomsko olakšanje. Ali u tome leži problem: za Iran, ovi zahtjevi dotiču samu suštinu suvereniteta.
S druge strane, iranski zahtjevi su podjednako snažni. Teheran traži priznanje svojih prava, naknadu za ratnu štetu i međunarodne garancije protiv budućih napada. Direktnije, zahtijeva prekid vojnog i ekonomskog pritiska koji ga prati decenijama. Ova dva pristupa nisu samo različita, već su u svom sadašnjem obliku fundamentalno nekompatibilna.
U međuvremenu, rat se proširio izvan svojih tradicionalnih granica. Zatvaranje Hormuškog moreuza i oštre fluktuacije na globalnim energetskim tržištima pretvorile su sukob u međunarodnu krizu. Svaki dan koji prođe bez sporazuma povećava cijenu ne samo za regiju već i za cijelu globalnu ekonomiju.
Međutim, postoji jasan paradoks: dok retorika ostaje oštra, a javna poricanja se nastavljaju, indirektni signali komunikacije nisu prestali. Posrednički kanali poput Pakistana, Turske ili Egipta pokazuju da niko u potpunosti ne isključuje mogućnost dijaloga. Čak i reakcija finansijskih tržišta na vijesti o planu prekida vatre pokazuje da očekivanje rješenja postoji, čak i ako je to krhka nada.
Suštinsko pitanje nije da li stranke mogu sjesti za pregovarački sto. Historija je pokazala da je to uvijek moguće. Pravo pitanje je da li su spremne na značajne ustupke. Do sada, nijedna strana nije dala jasan signal u tom smjeru.
U tom smislu, sporazum između SAD-a i Irana nije nemoguć. Ali ne čini se ni neizbježnim. To zahtijeva više od planova i deklaracija, to zahtijeva stvarnu promjenu u strateškim proračunima. A u ratu u kojem svaka strana još uvijek vjeruje da može dobiti nešto više, mir ostaje, za sada, druga opcija.
