Američki predsjednik je ušao u logiku eskalacije, ali izlazak bez političkih i vojnih troškova postaje sve teži...
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država danas se suočava s paradoksom koji američka historija dobro poznaje, ali koji svaka administracija ponaša kao da prvi put otkriva: Amerika može otvoriti front šokantnom brzinom, ali ga ne može zatvoriti istom lakoćom.
U slučaju Irana, Donald Trump se suočava upravo s ovom klasičnom zamkom velike moći: demonstrirao je snagu, aktivirao logiku maksimalnog pritiska, ali sada otkriva da eskalacija ima svoj zakon i da izlazak iz nje bez troškova više ne zavisi isključivo od njegove volje.
Sukob je danas ušao u četvrtu sedmicu, retorika se intenzivirala, a međusobne prijetnje su se pomjerile prema energetskoj infrastrukturi i Hormuškom moreuzu, vitalnom nervnom centru za globalnu ekonomiju.
Ovdje propaganda završava, a počinje hladna geopolitika. Trump može govoriti svojim biračima jezikom trijumfa, može predstaviti napade kao dokaz američke odlučnosti, može čak tvrditi da su vojni ciljevi gotovo postignuti. Ali predsjednik se ne ocjenjuje po tome kako ulazi u krizu; ocjenjuje se po tome kako iz nje izlazi.
I upravo tu leži slabost trenutnog trenutka: američka administracija poslala je dvosmislene signale, govoreći istovremeno o ublažavanju angažmana, ograničenom olakšanju na tržištu nafte, ali i o povećanju snaga i novim prijetnjama protiv Irana. Ovo nije strategija; to je pokušaj kupovine vremena u krizi koja diktira vlastiti tempo.
Diplomatski, Trumpov najveći problem nije samo Iran. Problem je u tome što globalna sila ne može istovremeno odražavati strah, uvjeravanje i ograničena opterećenja.
SAD žele održati svoj autoritet kao garant reda, ali bez plaćanja pune cijene te uloge. To je suština trenutne krize.
Kada Washington prijeti Teheranu da će otvoriti Hormuz u roku od 48 sati, dok zapadni saveznici i G7 razgovaraju o zaštiti globalnih zaliha i pomorskoj sigurnosti, postaje jasno da Amerika ne upravlja samo regionalnim sukobom, već i strahom međunarodnog sistema od energetskog šoka sa strašnim posljedicama.
Upravo zbog toga, Trump je u ćorsokaku.
Ako se situacija dalje pogorša, postoji rizik od ulaska u dublji sukob, s političkim, vojnim i ekonomskim troškovima koji bi mogli pogoditi ne samo Bliski istok, već i same američke potrošače kroz naftu i inflaciju.
Ako odustane bez opipljivog ishoda, rizikuje da bude doživljen kao prijeteći lider, ali odustaje kada kriza zahtijeva stratešku koherentnost. A ako odabere srednji put, maksimalni pritisak, bez sveopćeg rata i bez pravog dogovora, samo će produžiti nestabilan sukob, pretvarajući Bijelu kuću u privremenog upravitelja haosa. Analitičari su izvijestili da energetska tržišta već reaguju sa velikom zabrinutošću i da to postaje politički teret za Trumpa u periodu pred međuizbore.
Iran nije samo protivnik. On je također ogledalo koje otkriva granice američke moći. Teheran zna da ne može poraziti Sjedinjene Države u klasičnom vojnom smislu. Ali također zna da to može povećati troškove, destabilizirati regiju, koristiti Hormuz kao instrument pritiska i pogoditi saveznike Washingtona tamo gdje ih najviše boli: u energetici, trgovini i percipiranoj sigurnosti.
Iranske prijetnje potpunim zatvaranjem Hormuškog moreuza u slučaju američkih napada na energetsku infrastrukturu, kao i širenje prijetnje infrastrukturi zemalja koje su domaćini američkih baza, pokazuju da Teheran ne igra na vojnu pobjedu, već na stratešku potrošnju protivnika.
Ova situacija još jasnije pokazuje istinu koju ozbiljna diplomatija ne bi trebala skrivati eufemizmima: moć bez političkog projekta je samo haos.
Bombardovanje može uništiti ciljeve; ali ne može uspostaviti red.
Prijetnje mogu izazvati privremeni strah; ali ne mogu proizvesti dugoročnu stabilnost.
A predsjednik koji uđe u krizu bez jasne arhitekture izlaska rizikuje da postane talac vlastitog imidža. To je Trumpova prava drama u ovom trenutku: ne može izgledati slabo, ali svaki pokušaj da ne izgleda slabo može ga gurnuti još dublje u krizu.
