Njemačka krajnje desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) posljednjih godina gradi politički identitet na oštrom protivljenju migracijama, multikulturalizmu i politici otvorenih granica. Međutim, nastupi jednog od njenih najpoznatijih političara, Maximiliana Kraha, pokazuju da se retorika stranke postupno mijenja – ne nužno prema većoj toleranciji, već prema sofisticiranijem političkom pristupu kojim se pokušava privući dio birača migrantskog porijekla.
U razgovoru s poznatim britansko-američkim novinarom Mehdijem Hasanom, Krah je iznio niz kontroverznih stavova o muslimanskim migrantima, integraciji, genetici i budućnosti Evropske unije. Intervju je pokazao kako AfD nastoji preoblikovati javni narativ: umjesto otvorenog protivljenja muslimanima kao vjerskoj zajednici, fokus se sve više prebacuje na razlikovanje migrantskih zajednica prema njihovom nacionalnom porijeklu i, kako tvrdi Krah, njihovoj sposobnosti integracije.
Muslimani nisu isti, tvrdi Krah
Jedno od centralnih pitanja intervjua odnosilo se na broj muslimana u Njemačkoj. Na pitanje smatra li da ih je previše, Krah nije odgovorio općenito, već je izdvojio određene nacionalne skupine.
"Ne želim imati 10.000 Somalijaca u zemlji", izjavio je bez zadrške.
Istovremeno je pokušao objasniti da njegov stav nije usmjeren protiv islama kao religije, već protiv određenih migrantskih zajednica koje, prema njegovoj ocjeni, ostvaruju slabije rezultate u procesu integracije.
Kao primjer naveo je razliku između Somalijaca i Iranaca.
"Obje grupe su muslimanske", rekao je Krah, dodajući kako smatra da se Iranci mnogo uspješnije uklapaju u zapadna društva od Somalijaca.
Na taj način pokušao je dokazati da kriterij njegove politike nije vjera, nego nacionalno porijeklo, obrazovanje i društvena uspješnost pojedinih migrantskih zajednica.
Međutim, kritičari upozoravaju da ovakva retorika predstavlja samo drugačiji oblik generalizacije, jer čitave narode svodi na stereotipe o njihovoj navodnoj sposobnosti integracije.
Kontroverze oko genetike
Tokom razgovora Hasan je otvorio i pitanje Krahovih ranijih izjava o genetici, koje su izazvale ozbiljne reakcije u njemačkoj javnosti.
Njemačka je posebno osjetljiva na svako povezivanje genetike s politikom zbog historijskog nasljeđa nacističke ideologije.
Upitan razumije li zbog čega takve izjave izazivaju zabrinutost, Krah je odgovorio rečenicom koja je mnoge ostavila u nevjerici.
"Mi nismo Sydney Sweeney", rekao je, ne nudeći dodatno pojašnjenje šta je želio poručiti tom usporedbom.
Njegova izjava ubrzo je izazvala brojne reakcije na društvenim mrežama, gdje su komentatori ocijenili da odgovor nije imao nikakvu logičnu vezu s postavljenim pitanjem.
Neobična odbrana od optužbi za rasizam
Još više pažnje izazvao je način na koji je Krah pokušao odbaciti optužbe da AfD njeguje rasističku ideologiju.
Kao jedan od glavnih argumenata naveo je privatni život supredsjednice AfD-a Alice Weidel.
Prema njegovim riječima, činjenica da Weidel živi u istospolnoj zajednici s partnericom porijeklom iz Šri Lanke predstavlja dokaz da stranka nije rasistička.
Naglasio je kako njena partnerica "izgleda kao osoba sa Šri Lanke", sugerirajući da sama ta činjenica pobija optužbe o rasizmu.
Takva argumentacija izazvala je brojne kritike, jer protivnici AfD-a smatraju da privatni život pojedinaca ne može biti dokaz političkog karaktera jedne stranke.
Špijunski skandal kao dokaz tolerancije?
Jedan od najneobičnijih dijelova intervjua odnosio se na aferu koja je posljednjih mjeseci ozbiljno uzdrmala AfD.
Naime, Krahov dugogodišnji saradnik uhapšen je pod optužbom da je radio kao kineski špijun.
Umjesto da taj slučaj objasni kao ozbiljan sigurnosni propust, Krah ga je iskoristio kao argument protiv optužbi za rasizam.
Kazao je kako činjenica da je zaposlio kineskog državljanina pokazuje da nema predrasuda prema ljudima druge nacionalnosti.
Prema njegovim riječima, riječ je bila o prijatelju kojem je vjerovao, što bi, kako tvrdi, trebalo pokazati njegovu otvorenost prema ljudima različitog porijekla.
Takvo obrazloženje izazvalo je brojne kritike, budući da mnogi smatraju kako pitanje rasizma nema nikakve veze s eventualnim sigurnosnim propustom ili zapošljavanjem osobe koja je kasnije optužena za špijunažu.
Nova strategija prema muslimanskim biračima
Možda i najzanimljiviji dio intervjua odnosio se na Krahovu tvrdnju da AfD posljednjih godina bilježi značajan rast podrške među građanima migrantskog porijekla.
Posebno je istakao birače turskog porijekla.
Prema njegovim riječima, AfD provodi posebne kampanje na društvenim mrežama koje su namijenjene upravo turskoj zajednici u Njemačkoj.
Krah smatra da dio konzervativnih muslimana dijeli stavove AfD-a kada su u pitanju porodične vrijednosti, protivljenje liberalnim društvenim promjenama, sigurnost i kriminal.
Također tvrdi da birači porijeklom iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza već u velikom broju podržavaju njegovu stranku.
Politički analitičari smatraju da upravo ovaj segment predstavlja jednu od najznačajnijih promjena u strategiji AfD-a.
Umjesto da sve migrante predstavlja kao jedinstvenu prijetnju, stranka sve češće pravi razliku između zajednica koje smatra "uspješno integrisanim" i onih koje opisuje kao problematične.
Time pokušava proširiti biračku bazu među konzervativnim migrantima koji dijele slične stavove o društvenim pitanjima.
Mračna prognoza za Evropsku uniju
Osim migracione politike, Krah je iznio izrazito pesimistične procjene o budućnosti Evropske unije.
Prema njegovom mišljenju, Evropska unija nalazi se u dubokoj političkoj, demografskoj i ekonomskoj krizi iz koje se neće uspjeti oporaviti.
Predvidio je da bi se Unija mogla raspasti u narednih pet do deset godina.
Kao razloge naveo je slabljenje evropske ekonomije, nizak natalitet, nedostatak inovacija i zaostajanje u razvoju umjetne inteligencije u odnosu na Sjedinjene Američke Države i Kinu.
Na kraju je poručio kako je upravo AfD jedina politička opcija koja je spremna za, kako ga naziva, "neizbježni kolaps" Evropske unije, dodajući da će takav razvoj događaja pozdraviti.
Promjena tona, ali ne i ciljeva
Iako Krah pokušava predstaviti AfD kao stranku koja razlikuje "poželjne" od "nepoželjnih" migranata, sadržaj njegovih izjava pokazuje da se suština politike prema migracijama nije značajno promijenila. Umjesto otvorenog osporavanja islama kao religije, sve veći naglasak stavlja se na nacionalno porijeklo, kulturne obrasce i procjene o uspješnosti integracije pojedinih zajednica.
Takva retorika predstavlja pokušaj političkog repositioniranja AfD-a u trenutku kada stranka nastoji proširiti svoju biračku bazu i izaći iz okvira tradicionalne krajnje desnice. Ostaje otvoreno pitanje hoće li ova strategija donijeti dugoročan politički uspjeh ili će izazvati nove podjele u njemačkom društvu koje je već godinama duboko polarizirano oko pitanja migracija, identiteta i budućnosti Evropske unije.
