Vijest da je rumunski Zastupnički dom tiho odobrio zakonski prijedlog za pokretanje pregovora o pristupanju s Republikom Moldavijom izazvala je debatu širom Evrope i šire. Zvanično, događaj se umanjuje kao proceduralna anomalija, zakon koji je automatski prošao Senat jednostavno zato što je rok za razmatranje istekao bez rasprave. Obje vlade ostaju formalno posvećene posebnoj integraciji unutar strukture Evropske unije. U suštini, ova vijest potvrđuje da nacija ostaje pokretačka snaga historije.
Zaista, tretirati ovaj razvoj događaja kao puku parlamentarnu epizodu znači propustiti mnogo veću historijsku istinu. Po prvi put u decenijama, zakonodavno vijeće jedne države članice EU formalno je predložilo tekst koji pokreće mogućnost revizije suverenih granica. Time je istaklo stvarnost koju su eurokratske elite, izolovane u svojim staklenim palatama, dugo pokušavale ignorisati: čak i u postmodernoj Evropi, nacionalizam ostaje fundamentalna snaga, tiho okrećući zupčanike historije iza fasade nadnacionalne integracije.
Sa pravnog i moralnog stanovišta, dvije suverene države imaju apsolutno demokratsko pravo na ujedinjenje ako njihovo stanovništvo tako odluči putem referenduma. Pristalice panrumunskog jedinstva ovo ne vide kao ekspanzionizam, već kao mirno ispravljanje historijske nepravde koja datira još od Pakta Molotov-Ribbentrop iz 1940. godine. Akademski i geopolitički izazov, međutim, ne leži u legitimnosti samog čina, već u sistemskim presedanima koje bi on stvorio za kontinent izgrađen na gotovo metafizičkoj posvećenosti linijama koje danas dijele mapu.
Ako Bukurešt i Kišinjev uspiju dokazati da se granice uspostavljene nakon Hladnog rata mogu mirno mijenjati putem narodnog konsenzusa, onda će arhitektonska stabilnost moderne Evrope doživjeti duboku transformaciju. Princip demokratskog samoopredjeljenja, za koji se do sada smatralo da se može upravljati pažljivo izgrađenim institucionalnim mehanizmima, iznenada će se ponovo pojaviti kao glavni katalizator geopolitike.
Neposredno pitanje je o presedanima koji bi bili postavljeni. Ako bi se mapa mogla mirno prepisati u Istočnoj Evropi, druge historijske težnje bi prirodno dobile novi zamah. Unutar Evropske unije, u Istočnom Mediteranu, višedecenijska podjela Kipra mogla bi donijeti neočekivane događaje. Uspješna i demokratska unija između Rumunije i Moldavije mogla bi legitimizirati populistički oživljavanje Enoza, formalne unije Grčke i Kipra. Ne bi li to postao projekat kojem bi se međunarodne institucije teško suprotstavile, a da ne budu optužene za dvostruke standarde i licemjerje?
Da stvar bude još komplikovanija, preokretanje ove logike predstavlja i velike izazove. Ako se države mogu ujediniti voljom naroda, onda moralno opravdanje za secesiju regija postaje mnogo jače. Već smo vidjeli veliku političku traumu koju je izazvao katalonski pokret za nezavisnost u Španiji, gdje se država suočila s ozbiljnom ustavnom krizom kako bi sačuvala svoj integritet. Flandrija u Belgiji, Škotska u Ujedinjenom Kraljevstvu i Korzika u Francuskoj također sadrže političke snage koje bi svaku fleksibilnost granica vidjele kao zeleno svjetlo za svoje secesionističke projekte.
Izvan stabilizacijskog okvira Evropske unije, rizici se množe. Zapadni Balkan ostaje izuzetno krhak prostor sa zamrznutim sukobima. Nije potrebno mnogo mašte da se predvidi situacija u kojoj bi Srbija nastojala formalno apsorbirati Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini ili bi se Albanija institucionalno približila Kosovu i albanskim enklavama, poput Tetova u Sjevernoj Makedoniji. Možemo pogledati još dalje na sjever, gdje bi budući razvoj događaja mogao potaknuti slavensko stanovništvo Sjeverne Makedonije da preispita svoje historijske, kulturne i jezičke veze s Bugarskom.
Posmatranje ove dinamike ne znači osudu iste, već priznanje da je postmodernistički mir u Evropi mnogo krhkiji nego što se čini. Nacionalna država nije relikt prošlosti. Ona ostaje krajnji izvor političke legitimnosti. Kada se princip promjene granica vrati u glavni tok evropskih dešavanja, kontinent će se suočiti sa složenom i delikatnom ravnotežom između demokratske volje nacija i očuvanja stabilnosti.
