Tokom protekle sedmice, američki predsjednik Donald Trump, koji je vodio užasnu vojnu kampanju protiv Irana zajedno s Izraelom, u suštini pokazuje stav dijametralno suprotan vlastitim stavovima.
Govorim o argumentima koji su značajno doprinijeli njegovom izboru za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Trumpove stavove o Bliskom istoku znamo iz njegovih brojnih direktnih govora.
Na primjer, u govoru koji je održao 2018. godine tokom svog prvog predsjedničkog mandata, rekao je stvari poput ovoga:
„ Potrošili smo 7 biliona dolara na Bliskom istoku . 7 biliona dolara. Ogromna greška, ali takva je situacija. A danas je Bliski istok u gorem stanju nego kada smo u njega ušli prije 17 godina na ne baš mudar način. To je vrlo tužna situacija.“
Isti taj Trump je, tokom svoje predizborne kampanje, više puta govorio o pogrešnosti američke vojne intervencije na Bliskom istoku.
Operacija koju je Izrael pokrenuo protiv Irana prije sedmicu dana navodno košta SAD milijardu dolara dnevno. Ako se rat oduži, ovaj trošak će se povećavati iz dana u dan.
Zato pitam da li Trump zna šta radi...
SAD su zemlja "otvorenog društva".
Tamo je osjetljivost velika u pogledu toga gdje se troše porezi koje američki narod plaća vladi.
Posebno za veliki dio američkih poreskih obveznika koji su doveli Trumpa na vlast vjerujući da se njihovi porezi rasipaju na Bliski istok, "ogroman trošak" koji se pojavio u posljednjoj sedmici predstavlja razočarenje.
TRUMP JE HTIO IZVRŠITI 'MASAKR PTICA' JEDNIM KAMENOM, KAO U VENEZUELI, ALI NIJE MU USPJELO.
Trump se nadao da će mu ubistvo Alija Hamneija prvog dana operacije olakšati posao, omogućavajući mu da ostvari veliki dobitak uz malu cijenu, baš kao što je to učinio u Venecueli.
Ali u tom smislu, nije pronašao ono što je tražio.
To je pravilo:
Svaka vojna operacija ima politički cilj.
Iz perspektive SAD-a, glavni politički cilj ovdje je eliminacija rizika da Iran nabavi nuklearno oružje. Iz Trumpove perspektive, idealan način za postizanje ovog cilja je pronaći novu figuru "broj jedan" pod kontrolom SAD-a i tako jeftino riješiti iransko pitanje.
Ali još nije dostiglo taj cilj.
Svaki dan kada ne stigne do njih znači da se milijarde američkih dolara bacaju na smetlište Bliskog istoka. Ukratko, američki predsjednik je iz prve ruke, kroz sedmicu iskustva, naučio da Iran nije Venecuela.
POSTOJE I DRUGI, VEĆI TROŠKOVI. ZEMLJE ZALJEVA SU SADA IZGUBILE VJERU DA ĆE IH SAD ZAŠTITITI.
U ovom trenutku svog pisanja, citiraću iz američke štampe, iz časopisa Foreign Policy:
„Zaljevske države su izgubile vjeru u sposobnost i spremnost SAD-a da ih brane. Zaljevske države više ne vjeruju da ih Sjedinjene Države mogu ili hoće zaštititi od egzistencijalnih prijetnji. Teško mogu povjerovati u američku nesposobnost da zaštite naftna postrojenja i pomorski transport, te u njihovu nespremnost i nemogućnost da brzo obnove svoje sve manje preventivne zalihe. Postoji duboko ukorijenjen osjećaj da su američke vojne baze postale izvor prijetnje. I više ne vjeruju da se mogu osloniti na SAD za odbranu.“
Tako je to.
Zatim, tu je i pitanje velikih trgovinskih sporazuma koje je Trump uz veliku pompu zaključio u zemljama Perzijskog zaliva.
Nova vijest je ova:
Zemlje Perzijskog zaliva mogle bi donijeti nove odluke kako bi izbjegle ispunjavanje uslova ovih sporazuma.
U konačnici, glavni princip sporazuma između SAD-a i ovih zemalja bogatih naftom/gasom je dobijanje snažnih komercijalnih garancija u zamjenu za sigurnosne garancije.
To je tajna iza iranskih napada na Ujedinjene Arapske Emirate, Saudijsku Arabiju, Bahrein, Katar i Kuvajt, s obzirom na ogromne poteškoće s kojima se suočava interno zbog teškog bombardiranja.
Cilj je poslati im poruku: "Vidite, SAD, kojima ste toliko vjerovali, vas ne mogu zaštititi", a Trumpu reći: "Vidite, njih ne možete zaštititi."
Da li funkcioniše?
Gledajući paniku u Zaljevu, čini se da je bila korisna.
TRUMPOVO OSLANJANJE NA KURDE DAJE UTISAK SLABOSTI.
Struktura u Iranu podsjeća na zgradu s dominantnom 'horizontalnom hijerarhijom' sastavljenom od redova stupova, a ne na piramidu.
Ovo je faktor koji otežava postizanje cilja za SAD i Izrael.
Nadalje, šta bi zamijenilo trenutni režim ako bi bio svrgnut, ostaje velika misterija.
Trump i Netanyahu slijedili su plan igre koji je uključivao snažan udarac na Iran, uklanjanje njegovog vodstva iz jednačine, a zatim čekanje da obični Iranci intervenišu i preuzmu vladu.
Netanyahuovi otvoreno upućeni pozivi imali su i "ponižavajući" aspekt za iranski narod.
Međutim, ta računica nije uspjela.
Pristalice i protivnici režima, koji su pokazali da mogu biti neprijateljskiji jedni prema drugima kada su prepušteni sami sebi iznutra, još jednom su pokazali da ostaju čvrsto ukorijenjeni kada su izloženi takvoj manipulaciji izvana.
Ova situacija je gurnula Trumpa u još očajnije smjerove.
Okrenuo je pažnju na Kurde.
Nazvao je iračko-kurdske vođe Barzanija i Talabanija, prijeteći im riječima "Ili ste sa mnom ili ste s njima", te je polagao nade u kurdske grupe koje će preuzeti vlast u Iranu.
Međutim, ni irački ni iranski Kurdi nemaju kapacitet da odu i preuzmu vlast u Teheranu.
Još uvijek nema konačnog odgovora na pitanje za koga zvona zvone u ovom ratu.
Iran je teško ranjen; režim proživljava svoje najteže dane u posljednjih 47 godina. Ovo je istina.
Možda će, na kraju, stvari doći do tačke koja će se poklapati s Trumpovim ciljevima.
Ali možemo li sa sigurnošću reći da će se to dogoditi?
Kao što je Pentagon izjavio, da li je smanjenje kapaciteta lansiranja raketa za 83% znak da im je sada preostao ograničen broj raketa? Ili Revolucionarna garda koristi ove rakete opreznije, računajući da bi one mogle imati razorniji učinak?
Ne postoji definitivan odgovor na ovo pitanje. Shvatit ćemo šta se dogodilo kada vidimo rezultat. Suočeni s neizvjesnošću, mogu se postavljati samo pitanja.
Još jedno pitanje:
Treba li nedavne slike iz Bijele kuće koje prikazuju Trumpa kako prima blagoslov od grupe evanđelista smatrati političkim trikom?
Ili bi to trebalo biti povezano s boravkom u teškoj situaciji?
