Kada institucije počnu raditi previše – najčešće ne rade ono što treba.
Upravo to se čini ovih dana s Posebnim odjelom Federalnog tužilaštva, poznatijim kao POSKOK, koji je, nakon što je afera s prepiskama između direktora FUP-a Vahidina Munjića, Arijane Huseinović-Ajanović i ljudi iz Nikšićevog kabineta počela da prijeti samom vrhu federalne vlasti, odjednom postao hiperaktivan.
U samo nekoliko dana, POSKOK je sproveo dvije akcije, i to – gle čuda – u slučajevima koji nemaju nikakve direktne veze sa Nerminom Nikšićem, ali zato uključuju druge ministre i institucije pod ingerencijom Vlade FBiH.
Na papiru – borba protiv korupcije. U stvarnosti – klasična dimna zavjesa.
Zasukani rukavi – ali u pogrešnom pravcu
U istom danu kada je trebalo doći do konkretnih pomaka u predmetu vezanom za FUP i Vladu FBiH, istražitelji POSKOK-a upadaju u Međunarodni aerodrom Sarajevo. Naredba o pretresu, oduzimanje dokumentacije, telefoni, službene zabilješke – sve to izgleda efektno na naslovnicama portala i dnevnicima. I jeste efektno. Ali nije slučajno.
Ono što građani vide je aktivnost. Ono što ne vide je fokus. A fokus je – sve dalje od Nikšićevog kabineta.
I dok su reflektori usmjereni na Aerodrom, drugi predmet istovremeno se otvara – onaj protiv ministra razvoja, poduzetništva i obrta Vojina Mijatovića. Navodno, predmet se odnosi na „nepravilnosti“ u dodjeli grantova u okviru projekta Razvoj start-up ekosistema. U praksi, riječ je o standardnoj provjeri koja bi u normalnoj državi bila tehničke prirode. Ali ne i ovdje. Ovdje sve ima političku pozadinu.
Jer, kad institucije žele da pokažu da rade, uvijek će se naći „paralelni slučaj“ koji zvuči ozbiljno, ali ne vodi nikud.
Operacija: “Skreni pažnju s premijera”
Pitanje koje se sve glasnije postavlja među analitičarima, pravnicima, pa i ljudima unutar samog pravosudnog aparata, jeste – da li POSKOK svjesno preusmjerava istragu kako bi se zaštitio premijer Nermin Nikšić?
Podsjetimo: predmet koji je otvoren nakon objave poruka između Munjića i Nikšićevih saradnika trebao je biti bomba koja će potresti temelje Vlade. Riječ je o otvorenim dokazima komunikacije između direktora Federalne uprave policije i ljudi bliskih premijeru, koji govore o zloupotrebi položaja, posredovanju i trgovini utjecajem.
Ali umjesto da taj slučaj dobije zamah, da se ispita odgovornost samog Nikšića i njegove najbliže strukture – istraga je zamrla. Nema optužnice, nema novih poziva, nema novih svjedoka. Samo tišina i – paralelne akcije.
I onda, kada pritisak javnosti naraste, POSKOK „zasuče rukave“. Samo, ne prema izvoru problema, nego prema svemu što može izgledati kao „rad“.
To je stari trik bosanskohercegovačkog pravosuđa: simulacija aktivnosti.
Kada je javnost bijesna – napraviš par hapšenja. Kada mediji počnu kopati – prebaciš fokus. Kada politika zadrhti – aktiviraš „paralelne afere“. Sve dok narod ne zaboravi prvu.
Šest mjeseci – bez ijedne optužnice
Apsurd postaje veći kada se podsjetimo da POSKOK već pola godine u ladicama čuva predmete koji su preuzeti iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, u kojima su optužni akti bili spremni. Sve što je trebalo bilo je – potpisati i procesuirati.
Šest mjeseci kasnije – ništa. Niti jedna optužnica. Niti jedno saopćenje. Niti jedan pomak.
A sada, kada je Nikšićev kabinet u središtu pažnje, POSKOK se odjednom budi i kreće u medijski atraktivne akcije protiv drugih ministara.
To više ne liči na slučajnost. To liči na strateški plan spašavanja premijera.
Slučaj Nikšić: Od “navoda” do nestanka
Kada se afera prvi put pojavila, javnost je imala priliku vidjeti poruke u kojima se jasno govori o „sređivanju“ kadrovskih pitanja, o dogovorima unutar Vlade, o političkim pogodnostima koje imaju krivičnu težinu.
Federalni tužioci tada su bili pod ogromnim pritiskom. Uključivanje imena samog premijera značilo bi politički potres – ne samo za SDP, nego i za cijelu Trojku, koja već i bez toga puca po šavovima.
I tada – počinje „taktiziranje“. Pozivi, kontakti, „usaglašavanja“. U međuvremenu, POSKOK preuzima nove slučajeve, pa se javnosti plasira narativ: „Tužilaštvo radi punom parom, niko nije zaštićen.“
Ali činjenica da u predmetu koji dotiče samog Nikšića nema ni optužnice ni rezultata – govori sve.
Politički štit kao institucionalni refleks
Nije tajna da u BiH pravosudne institucije ne djeluju samostalno. One su odavno integrisane u politički sistem moći. I zato nije teško zamisliti scenarij u kojem se POSKOK koristi kao alat za političko pranje.
Jer ako POSKOK danas “udari” na Aerodrom Sarajevo, sutra na Mijatovića, prekosutra na neku drugu instituciju, može se reći da “nema selektivnosti”. A u stvarnosti – upravo to jeste selektivnost.
Jer svi rade – osim kad treba raditi protiv onog koji sjedi na vrhu.
Zemlja u kojoj su afere planirane – kao budžet
U Bosni i Hercegovini afere se više ne dešavaju slučajno. One su – planirane. Upravljane. Dozirane. I kad se pojavi neka koja bi mogla srušiti premijera, aktivira se mehanizam razvodnjavanja.
Slučaj Nikšić je, čini se, postao šablon:
pojavi se dokaz,
javnost zagrmi,
POSKOK pokrene „akcije“ na drugim frontovima,
pažnja se razbije,
slučaj utihne.
I tako unedogled.
Tužilaštvo kao politička PR mašina
Ako iko u ovoj zemlji vjeruje da je POSKOK „slučajno“ otvorio slučajeve protiv drugih ministara baš sada, vjeruje i u bajke. Sve ukazuje na koordiniranu akciju da se premijer Nikšić zaštiti dok se javnost zamajava „novim istragama“.
Tužilaštvo koje se pretvori u štit za vlast, a ne u oružje protiv korupcije – prestaje biti tužilaštvo. Postaje PR služba sistema.
Zato i ne treba čuditi ako sutra vidimo nove spektakularne pretrese, nove „oduzete telefone“, nove „anonimne prijave“. Sve osim onog što se stvarno očekuje – poziva premijera Nikšića na saslušanje.
**Jer, u ovoj zemlji, pravda ne ide prema vrhu.
Na vrhu se pravda zaustavlja.**
