Dok su se federalni funkcioneri zdušno utrkivali u izražavanju sućuti i posjeti Beogradu kada je tamošnja škola postala poprište nepojmljive tragedije, Sanski Most ostao je zaboravljen.
Masakr u školi, krvavi zločin koji je ugasio desetine nevinih života, nije dovoljno potresao temelje sarajevske političke elite da bi se makar razmislilo o proglašenju dana žalosti. Zar je Sanski Most toliko daleko, ili je Sarajevo toliko udaljeno od svojih sugrađana da tragedije u manjim, rubnim sredinama postaju nevidljive za one u centru moći?
Beograd, bliži Sarajevu: Dvostruka mjerila političkog interesa
Ne može se ne primijetiti da je Sarajevo brže, glasnije i emotivnije reagovalo na tragedije u Beogradu nego na one u vlastitoj državi. Kao da je Beograd bliži Sarajevu u svakom pogledu – političkom, emotivnom, pa čak i geografskom. Ovaj fenomen nije slučajnost, već simptom dublje bolesti koja nagriza temelje bosanskohercegovačkog društva – ignorancije prema onima koji nisu dio urbane elite, prema ljudima čije živote političari ne smatraju vrijednim ni jednog dana sjećanja.
Mehemed Vukalić je ubio troje kolega a onda pucao u sebe!?
Sanski Most nije samo geografski udaljen od Sarajeva; on je udaljen i u smislu pažnje i interesa onih koji kroje sudbinu države iz udobnosti svojih gradskih ureda. Ova tragedija otkriva ogoljenu istinu – da životi ljudi u manjim mjestima ne vrijede isto kao oni u glavnom gradu ili većim centrima. Federacija, koja bi trebala biti jedinstvena, pokazuje se podijeljenom na unutrašnje dijelove gdje su neki životi važniji od drugih.
Nadgrobni kamen Bosne i Hercegovine: Politička indiferentnost
Gdje su bile političke elite kada je krv tekla školskim hodnicima u Sanskom Mostu? Gdje su bile masovne komemoracije, izrazi sućuti, tuga na licima onih koji se zaklinju u 'jedinstvo' Bosne i Hercegovine? Umjesto toga, čini se da su preferirali da skrenu pogled, da ne vide ono što im nije politički oportuno. Dan žalosti za Sarajevo, ali ne i za Sanski Most. Dan sjećanja za Beograd, ali ne i za vlastite građane.
Ako je išta jasno, to je da Bosna i Hercegovina, zemlja koja se formalno zalaže za jednakost svih svojih građana, u stvarnosti prepoznaje samo one koji su politički korisni ili geografski bliski centrima moći. Masakr u Sanskom Mostu nije samo tragedija za jednu zajednicu, već je ogledalo moralnog bankrota cijele države. Šta drugo očekivati od sistema koji tretira vlastite građane kao drugorazredne, osim nastavka njihovog daljnjeg zanemarivanja i marginalizacije?
Kako tragedije postaju normalnost dok vlasti spavaju
Zar tuga i bol nisu isti kod svakoga?
Tuga i bol ne poznaju granice, ne biraju mjesto, ime ili etničku pripadnost. Ona se širi poput hladnog vjetra, jednako pogađajući sve koji su joj izloženi. Zar onda bol jednog grada nije jednaka boli drugog? Zar roditeljska suza u Sanskom Mostu nije isto toliko gorka kao i ona u Beogradu? Ipak, u očima onih koji odlučuju, izgleda da su neke suze vrjednije od drugih, da tuga jednog kraja nije jednako važna kao tuga drugog.
Sanski Most je daleko, previše daleko, i to ne samo u kilometrima. Njegova udaljenost mjeri se ravnodušnošću, nemarom i političkom kalkulacijom. Dan žalosti? Za koga? Za one koje Sarajevo i ostatak Federacije već odavno nisu ni primijetili? Dok Beograd ostaje bliži Sarajevu, Sanski Most, kao i mnogi drugi, tone u zaborav. Tragedija se nastavlja, i nije pitanje hoće li se ponoviti, već kada i gdje.
