Kako tragedije postaju normalnost dok vlasti spavaju

Gdje smo kao društvo zakazali?

Naše reakcije na tragedije, poput pucnjave u školama, svedene su na patetične izraze šoka i nevjerice, dok istinski problemi ostaju nepriznati i neriješeni. Svaka takva tragedija postaje samo još jedan simptom dubokih, strukturalnih propusta koje ne želimo ili ne možemo da vidimo.

Pucnjava u školi nije samo još jedan tragičan događaj; ona je ogledalo koje nam pokazuje brutalnu istinu o našem društvu. Ove tragedije nisu izolirani incidenti. One su produkt dugogodišnjeg ignoriranja problema mentalnog zdravlja, sistematskog nasilja i potpune nesposobnosti vlasti da pruže osnovnu podršku onima kojima je najpotrebnija. Naša stvarnost ne počinje i ne završava s oružjem; ona seže duboko u našu svakodnevicu, u srž zajednice koju smo izgradili—ili bolje rečeno, koju smo uništili.

Svaka pucnjava, svaka tragedija, je neuspjeh našeg kolektivnog sistema. Vlasti i institucije su postale mašine za prebacivanje krivice, umjesto da prepoznaju i isprave korijenske probleme.

U Sarajevu juče, u Sanskom Mostu danas, u Tuzli prije nekoliko dana—svi ovi incidenti su znakovi alarma koje ignoriramo. Dok se naša djeca suočavaju s oružjem u školama, mi kao društvo gledamo u prazno, pritisnuti udobnošću naše apatije.

Vlasti su zakazale. One su zatvorile oči pred očitim znakovima upozorenja, čime su omogućile da se tragedije događaju u tišini. Koliko još puta ćemo gledati kako se naši najmlađi suočavaju s nasiljem dok vlasti i nadležni organi spavaju na svojim položajima? Koliko još života mora biti izgubljeno prije nego se vlasti probude iz svoje apatije i konačno prepoznaju ozbiljnost situacije?

Ovo nije samo odgovornost institucija. Ovo je odgovornost svakog pojedinca u ovoj zajednici. Mi, roditelji, učitelji, komšije moramo prestati biti pasivni posmatrači. Moramo se suočiti sa stvarnošću koju ignoriramo, prepoznati znakove koji ukazuju na mentalne teškoće i nasilje, i djelovati prije nego što bude prekasno.

Ne možemo više čekati da tragedija zakuca na vrata naše djece da bismo se probudili i shvatili ozbiljnost problema.

Ne možemo više dopuštati da nas kultura tišine i indiferentnosti vodi u propast. Ako želimo promjenu, moramo prestati biti neaktivni, moramo prestati okretati glavu i zatvarati oči pred nepravdom. Moramo se boriti za bolje sutra, za sigurnost naše djece, za društvo koje ne dopušta da tragedije postanu norma.

Neka svaki trenutak šutnje bude podsjetnik na našu odgovornost. Svaki trenutak indiferentnosti postaje naš udio u svakoj tragediji koja se dogodila. Ne čekajmo da se sljedeći incident dogodi. Ako želimo da budemo dio rješenja, moramo djelovati sada prije nego što se još više života izgubi u tišini koju smo sami omogućili.