Danas se širom Bosne i Hercegovine, ali i u brojnim gradovima svijeta, obilježava Dan bijelih traka, dan sjećanja na nevine žrtve ratnih zločina počinjenih u Prijedoru tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovaj datum ostao je trajno upisan u kolektivno sjećanje kao simbol sistematskog progona, diskriminacije i uništavanja nesrpskog stanovništva na području prijedorske općine.
Prema podacima udruženja žrtava i istraživača ratnih zločina, u Prijedoru je tokom rata ubijeno 3.176 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, među kojima su bila i 102 djeteta. Hiljade porodica ostale su bez svojih najmilijih, dok mnogi ni danas nisu pronašli posmrtne ostatke svih članova svojih porodica.
Naredba koja je označila početak progona
Na današnji dan 1992. godine preko Radija Prijedor emitovano je naređenje kojim se nesrpskom stanovništvu nalaže da na svoje kuće istaknu bijele čaršafe ili zastave, a da prilikom kretanja gradom na rukama nose bijele trake.
Poruka emitovana preko lokalnog radija glasila je:
"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice."
Ova naredba predstavljala je javno obilježavanje stanovništva na osnovu njihove nacionalne i vjerske pripadnosti. Historijski posmatrano, riječ je o jednoj od najupečatljivijih slika rata u Bosni i Hercegovini. Brojni historičari i istraživači ukazuju da je riječ o praksi koja podsjeća na nacističke metode obilježavanja Jevreja tokom Drugog svjetskog rata.
Sistematski progon i mreža logora
Nakon preuzimanja vlasti od strane Srpske demokratske stranke (SDS) i uspostavljanja kontrole nad Prijedorom, uslijedila je organizovana kampanja progona nesrpskog stanovništva.
Muškarci su masovno hapšeni, odvođeni iz svojih kuća, sa radnih mjesta i kontrolnih punktova te zatvarani u logore Omarska i Keraterm. Žene, djeca i starije osobe uglavnom su deportovani u logor Trnopolje ili prisilno protjerani sa svojih ognjišta.
Kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i kroz više od pedeset drugih mjesta zatočenja, prošlo je oko 30.000 ljudi. U tim objektima počinjeni su brojni zločini protiv čovječnosti, uključujući ubistva, mučenja, premlaćivanja, silovanja i druge oblike nečovječnog postupanja.
Preživjeli logoraši svjedočili su o svakodnevnim torturama, izgladnjivanju i ubistvima zatvorenika. Mnogi od njih nikada nisu dočekali slobodu.
Svijet je saznao istinu
Postojanje prijedorskih logora dugo je bilo skriveno od međunarodne javnosti. Međutim, početkom augusta 1992. godine strani novinari uspjeli su dokumentovati ono što se događalo iza bodljikavih žica.
Među novinarima koji su otkrili razmjere zločina bili su Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams. Posebno značajnu ulogu imao je britanski novinar Ed Vulliamy, kojem je omogućena posjeta logoru Trnopolje.
Snimci iscrpljenih logoraša iza bodljikave žice obišli su svijet i izazvali šok međunarodne javnosti. Te fotografije i televizijski izvještaji postali su jedan od ključnih dokaza o postojanju koncentracionih logora na tlu Evrope gotovo pola stoljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Korićanske stijene – mjesto jednog od najvećih masakara
Jedan od najtežih zločina počinjenih nad prijedorskim logorašima dogodio se 21. augusta 1992. godine na Korićanskim stijenama na planini Vlašić.
Pripadnici Interventnog voda prijedorske policije izveli su iz konvoja logoraše iz Omarske i Trnopolja pod izgovorom razmjene. Nakon toga su ih postrojili uz ivicu provalije i otvorili vatru.
Tom prilikom ubijena su najmanje 224 bošnjačka i hrvatska muškarca. Njihova tijela bačena su u duboku provaliju, a preživjeli su svjedočili o jednom od najbrutalnijih ratnih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tomašica – najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini
Razmjere zločina počinjenih na području Prijedora dodatno su potvrđene otkrivanjem masovne grobnice Tomašica.
Ova grobnica, duboka oko 12 metara i široka više stotina metara, otkrivena je 2013. godine i smatra se najvećom masovnom grobnicom pronađenom u Bosni i Hercegovini nakon rata.
Forenzičari su pronašli stotine posmrtnih ostataka muškaraca, žena i djece ubijenih tokom 1992. godine. Među identificiranim žrtvama nalazili su se i posmrtni ostaci najmanje dvadesetero djece.
U Tomašici i sekundarnoj grobnici Jakarina Kosa pronađeni su posmrtni ostaci 842 žrtve bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Brojni posmrtni ostaci premještani su kako bi se prikrili tragovi zločina.
Protjerivanje desetina hiljada ljudi
Pored ubistava i zatočenja, područje Prijedora bilo je poprište jednog od najvećih etničkih čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Procjenjuje se da je između 1992. i 1995. godine sa područja prijedorske općine protjerano oko 50.000 Bošnjaka i Hrvata. Mnoge porodice izgubile su svoje domove, imovinu i mogućnost povratka, dok posljedice ratnih trauma osjećaju i danas.
Sudske presude i potraga za pravdom
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i domaći sudovi procesuirali su veliki broj odgovornih za zločine počinjene u Prijedoru.
Među najpoznatijim osuđenicima nalazi se Duško Tadić, kojem je izrečena kazna od 20 godina zatvora. Nakon odslužene dvije trećine kazne pušten je na slobodu 2008. godine.
Prema podacima udruženja žrtava, za ratne zločine počinjene u Prijedoru doneseno je približno 50 pravosnažnih presuda, a izrečene kazne premašuju 800 godina zatvora.
Ipak, porodice žrtava i dalje ističu da pravda nije u potpunosti zadovoljena te da veliki broj odgovornih nikada nije odgovarao za počinjene zločine.
Opomena budućim generacijama
Dan bijelih traka danas predstavlja mnogo više od komemoracije. On je simbol borbe protiv zaborava, negiranja ratnih zločina i pokušaja relativizacije historijskih činjenica.
Svake godine građani nose bijele trake, organizuju mirne šetnje, komemoracije i kulturne događaje kako bi odali počast ubijenima i poslali poruku da se zločini poput onih počinjenih u Prijedoru nikada i nigdje ne smiju ponoviti.
Sjećanje na 3.176 ubijenih Prijedorčana, među kojima je bilo 102 djece, ostaje trajna obaveza društva da čuva istinu, njeguje kulturu pamćenja i gradi budućnost utemeljenu na pravdi, odgovornosti i poštovanju ljudskog dostojanstva.
