Odluke Bošnjačkog sabora i sjećanje na stradanje Bošnjaka u Šahovićima: Dvije strane iste medalje

Na Bošnjačkom saboru, održanom 28. oktobra, prije više od tri decenije, 1993. godine, u okupiranom Sarajevu pod bombama, usvojene su, po Bošnjake, historijske odluke, među kojima i jedna od najvažnijih o povratku viševjekovnog nacionalnog imena Bošnjaci. Ovaj datum se i kod nas u Sandžaku obilježava kao dan Bošnjaka.

Tim povodom sam 28. oktobra 2024. godine uputio čestitku na svom FB profilu sljedeće sadržine:

U nedostatku snage da sebi priznamo, ili da razumijemo, krupne historijske promjene na svjetskom nivou, kasnili smo, čitavo jedno stoljeće, u afirmaciji i isticanju svog nacionalnog identiteta.

Zbog svojih i tuđih grešaka, lične indiferentnosti, kad-kad zbunjenosti i nedorečenosti platili smo visoku cijenu na zalasku XX vijeka, ali smo preživjeli, našli sebe i odlučno dokazali da nećemo odustati od sebe. 

Sada je na nama da se ispravimo i pokažemo u svojoj punoj veličini i sjaju, ne da bismo bili gordi, već da bi potvrdili svoje dostojanstvo.

Sem ovog i svi ostali 364 dana u godini treba da budu dani Bošnjaka.  Iskazano u jednoj rečenici;

Na današnji dan 1993. godine jedan izuzetno plemenit narod je, ustavši iz pepela, stresao višestoljetnu prašinu sa sebe, odlučan da potvrdi svoju historijsku hiljadugodišnju  postojanost i da nastavi živjeti dovijeka‼

Zaista je ovo bio nevjerovatno lucidan, hrabar i nadasve pismen potez tadašnjih bošnjačkih predstavnika, pri kojem su udareni temelji društveno-političke orijentacije i stremljenja bošnjačkog naroda.

Sa ove distance i u današnjim okolnostima sve ovo bi se moglo učiniti manje značajnim, ali treba imati na umu da se Bošnjački sabor tada održava i bavi sudbonosnim, političko-nacionalnim temama u sred rata koji je već do tada odnio blizu dvjesto hiljada žrtava, a sve u opkoljenom Sarajevu po kojem na dnevnom nivou pada stotine razarajućih granata i snajperskih hitaca na čijim nišanima se nalaze civili, pa čak i djeca.  

„Preostaje nam izbor između pravednog rata i nepravednog mira, a to je lična drama svakog od nas. Što se mene tiče ja u sebi još uvijek nisam prelomio tu odluku, učiniću to kada čujem mišljenja vas sa terena. Moliću vas, pri tome, da iznesete vaša mišljenjenja razložno i bez velikih riječi, radi se o sudbonosnoj odluci za naš narod.“ Ovo su bile posljednje rečenice uvodnog izlaganja rahmetli Alije Izetbega koje, po meni, još jednom potvrđuju britkost i lucidnost njegovog uma i promišljanja, ali istovremeno i ljubavi prema svom narodu, shodno odgovornosti i ulozi koju je tada nosio na svojim plećima. 

Popodne sam stigao na obilježavanje još jedne godišnjice. U ovom slučaju, naknadne dženaze, namijenjene bošnjacima stradalim u Šahovićima prije stotinu godina. Naime, riječ je o zločinu koji, prema svim pokazateljima, sadrži sve elemente genocida i to, da stvar bude još teža i monstruoznija, počinjenom nad civilnim stanovništvom, u vrijeme potpunog mira u tada međunarodno priznatoj i ustavom i zakonima uređenoj državi – Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Te daleke 1924. godine 9. i 10. novembra je na najzvjerskiji način ubijeno više stotina civila – Bošnjaka, među kojima su potpuno zatrte čitave porodice, uključujući bez izuzetka stare, žene i djecu. Sjećam se priče, iskazivane uvijek tihim šapatom, moje rahmetli bijače – očeve majke, rahmetli Nurke Nišić, čiji je dio porodice stradao u tom masakru, da su, pored ostalih zverskih načina, zločinci vezivali sve članove neke od porodica, oko ruku pa jedne za druge, a onda oko sijena i na posljetku bi zapalili sijeno. 

Dok ovo bilježim, kao i u toku obraćanja govornika na skupu koji su navodili neka od rijetko preživelih svjedočenja, u glavi i pred očima mi se stvara slika agonije, a kroz uši i um mi se prolamaju piska i vapaj djece, njihovih majki, očeva, nana i djedova, koje, svezane, proždire plamen, izazvan i upaljen mržnjom koja nije imala, niti ikada može imati, bilo kakvog ljudskog razumijevanja i obrazloženja.

Obzirom da su sada već poznate, na žalost, šture činjenice o ovom događaju, neću ovdje prepričavati poznate detalje o istom. Međutim želim naglasiti da je, prema mom mišljenju, jedan od osnovnih razloga, koji su doveli do ovakvog scenarija, potpuna administrativna i institucinalna nezaštićenost Bošnjaka u tom periodu, pri čemu moram konstatovati da se ni nakon stotinu godina situacija nije mnogo i u dovoljnoj mjeri promijenila, na cijelom životnom prostoru Bošnjaka. 

Mnogo je faktora i razloga za ovakvo stanje, ali među presudnima je to da mi kao narod nismo, pa i danas u dovoljnoj mjeri ne razumijemo krupne premjene na svjetskom geopolitičkom planu, iz čega proizilazi naša – govorim o organiziranom i administrativno zaokručenom kolektivitetu, skoro potpuna indiferentnost ili pak štura reakcija, sa nerijetko presudnim efektom zakašnjenja, koje po nas naknadno i nanovo ostavljaju duboke posljedice. Glavni razlog i krivac ovome jeste, po mom shvatanju, kolektivistička neukost koja proizilazi iz suštinske, ne iz formalne, nepismenosti na koju smo sami sebe osudili i privikli.

Obzirom da smo u prošlosti propustitli neke važne momente u kojima smo trebali razviti društveno administrativne mehanizme svih vrsta i nivoa, sve do nivoa države, kao najvišeg stepena administrativne organiziranosti jednog naroda i društva, danas bismo trebali promisliti i domisliti kako da nadoknadimo propušteno u koliko sebi i svojoj djeci-budućnosti želimo dobro. Na tome trebaju poraditi prije svega elite, ako ih nemamo u organiziranim formama, onda za početak elite na individualnom nivou,  koje će naći načina da se institucionalno pregrupišu i reformišu u forme kroz koje je moguće doći do nacionalnih programa, preporuka, zaključaka i smjernica koje bi bile putanja po kojoj bi se morali ubrzanije kretati kako bi radeći i griješeći, napredovali i ispravljali pogriješeno, hrleći ka boljitku, uspjesima i prosperitetu. 

Da bi se sve ovo pokrenulo i desilo moramo se liječiti lijenjosti, tromosti, indiferentnosti, kukavičluka, sebičnosti i svega onoga što nas trenutno održava u inertnosti, sitnim i prividnim komforima i lažnoj stabilnosti. Da bi se napredovalo treba nam marljivih, hrabrih i posvećenih pojedinaca koji su spremni timski raditi, priznati i pristati na lucidnija rješenja i koji su spremni doživotno čitati, učiti, saznavati i spoznavati svijet, tokove, pravila i okolnosti koji se neprestano mijenjaju. 

Ovdje se prije svih obraćam mladima, da ne čekaju da oni stariji urade sve ovo, jer je mladost ta čija je budućnost i mladost je ta koja posjeduje polet i energiju, stariji posjeduju iskustva među kojima se, na žalos, nagomila i onih negativnih koja više koče nego što guraju.

Na tom putu se ne treba plašiti neizvjesnog, jer samo uz neizvjesnost ide i prilika za dobiti, za prosperitetom, za napretkom. Sve što je izvjesno je već viđeno i doživljeno i u našem slučaju nedovoljno dobro i pozitivno. Zbog svega ovoga se trebamo smjelo, pametno i hrabro, stičući i osvajajući znanja, otisnuti u budućnost, spaljujući sitne komfore oko sebe koji nas sputavaju i degenerišu, da bismo uspjeli na oba svijeta.