Dok diplomatski kanali između Teherana i Washingtona ponovo oživljavaju nakon mjeseci regionalne eskalacije, zahtjev Irana za oslobađanjem 12 milijardi dolara zamrznute imovine pokazuje da se iza priče o “privremenom mirovnom sporazumu” krije mnogo dublji politički obračun nepovjerenja, straha i geopolitičkog nadmudrivanja.
Za Iran ovo nije pitanje novca. To je pitanje političkog opstanka režima i pokušaj da se izbjegne scenario koji je Teheran već jednom doživio nakon američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma 2018. godine. Tada je administracija Donalda Trumpa jednostrano poništila sporazum koji je prethodno dogovoren uz posredovanje evropskih sila, ostavljajući iransko rukovodstvo u poziciji države koja je napravila ustupke, a zauzvrat dobila nove sankcije, ekonomsku izolaciju i unutrašnju destabilizaciju.
Zbog toga današnji zahtjev za oslobađanjem milijardi dolara predstavlja mnogo više od finansijske injekcije. Teheran pokušava unaprijed naplatiti političku cijenu svakog budućeg sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Iransko rukovodstvo svjesno je da više nema luksuz vjerovati američkim garancijama. Promjene administracija u Washingtonu za Teheran znače i promjene pravila igre. Jedan predsjednik potpisuje sporazum, drugi ga ruši. Upravo zbog toga Iran sada insistira na modelu u kojem bi pristup zamrznutoj imovini bio ugrađen kao mehanizam zaštite od eventualnog novog političkog obrata u Bijeloj kući.
U političkom smislu, Iran pokušava transformisati ekonomska sredstva u strateško osiguranje.
Posebno je zanimljiva uloga Katara, države koja posljednjih godina postaje nezaobilazan posrednik u gotovo svim krizama Bliskog istoka. Doha se profilisala kao kanal komunikacije između suprotstavljenih blokova – od američkih pregovora s talibanima, preko razmjene zatvorenika, pa sve do kontakata između Irana i zapadnih sila.
Ovoga puta Katar pokušava igrati mnogo ozbiljniju ulogu – ne samo posrednika nego i svojevrsnog garanta provođenja sporazuma. Upravo taj detalj pokazuje koliko su odnosi između Washingtona i Teherana opterećeni dubokim nepovjerenjem.
Kada dvije države više ne vjeruju ni potpisima ni međunarodnim institucijama, tada se u pregovore uvode treće strane koje trebaju amortizovati moguće političke udare.
Međutim, iza cijelog procesa krije se još jedna važna dimenzija. Američka administracija nalazi se pod ogromnim pritiskom da stabilizuje Bliski istok nakon perioda ratova, napada na pomorske rute, sukoba u Gazi i rastuće prijetnje regionalnog širenja konflikta. Washingtonu je potreban makar privremeni mir s Iranom kako bi se fokus prebacio na druge globalne izazove – prije svega Kinu i unutrašnju političku polarizaciju uoči izbora.
Iran to veoma dobro razumije.
Zato Teheran pregovore vodi iz pozicije države koja smatra da prvi put nakon dugo vremena posjeduje ozbiljan geopolitički adut. Regionalni sukobi pokazali su da Iran i njegove savezničke mreže mogu destabilizovati čitav prostor od Crvenog mora do Levanta. Upravo zbog toga iranski pregovarači sada pokušavaju monetizovati vlastiti sigurnosni utjecaj.
Drugim riječima, poruka Teherana je jednostavna: stabilnost regije ima svoju cijenu.
Istovremeno, iransko rukovodstvo mora voditi računa i o unutrašnjoj političkoj slici. Ekonomija zemlje godinama trpi posljedice sankcija, inflacije i slabljenja nacionalne valute. Vlast u Teheranu ne može sebi priuštiti novi diplomatski neuspjeh koji bi dodatno produbio socijalno nezadovoljstvo.
Zbog toga eventualno oslobađanje milijardi dolara ima i snažnu propagandnu vrijednost unutar same države. Režim bi takav dogovor predstavio kao dokaz da je politika otpora natjerala Washington na ustupke.
No, najveći problem svakog budućeg sporazuma ostaje ista činjenica koja godinama prati američko-iranske odnose – potpuni izostanak dugoročnog povjerenja.
Amerika želi ograničiti iranski regionalni utjecaj i nuklearne ambicije, dok Iran želi ekonomski predah bez odricanja od strateških poluga moći koje je godinama gradio širom Bliskog istoka. Zbog toga svaki dogovor između dvije strane djeluje više kao privremeno primirje nego kao stvarni politički sporazum.
Upravo zato insistiranje Irana na unaprijed deblokiranim milijardama otkriva suštinu cijelog procesa: Teheran ne vjeruje da će mir trajati dovoljno dugo da bi čekao američku dobru volju.
A kada jedna država traži novac unaprijed kako bi vjerovala sporazumu, onda je jasno da pregovori nisu zasnovani na partnerstvu – nego na strahu od nove izdaje.
