Izjava predsjednika Sabora Republike Hrvatske, Gordana Jandrokovića, tokom posjete Mostaru, unijela je novi nemir u ionako osjetljive diplomatske odnose između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Njegov komentar, koji je formalno prezentiran kao izraz "podrške" i "prijateljstva", u suštini je nosio prijetnje i paternalistički ton prema Bosni i Hercegovini, čime je izazvao val reakcija, uključujući i protestnu notu Ministarstva vanjskih poslova BiH.
U izjavi koja je izazvala posebnu pažnju, Jandroković je poručio:
"Vjerujem da će koncept tri konstitutivna naroda na kraju prevladati jer inače neće biti ni BiH. Također, vjerujem da će evropski put ojačati taj koncept, ali ne na štetu suverenosti i stabilnosti BiH nego upravo suprotno: da će jačati njene institucije."
Iako se ovaj komentar na prvi pogled čini kao deklaracija podrške Dejtonskom uređenju BiH, u njemu se jasno naslućuje ton upozorenja – gotovo prijetnje – u vezi s opstanakom države. Ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković, brzo je reagovao, uputivši protestnu notu u kojoj se, između ostalog, ističe nada da Jandrokovićeve izjave "ne odražavaju stvarnu prirodu bilateralnih odnosa" i poziva na izgradnju povjerenja između dvije zemlje.
Međutim, odgovor Ambasade Hrvatske u Sarajevu dodatno je zakomplicirao situaciju. U saopćenju koje je sadržavalo uobičajene fraze o "dobrosusjedskim odnosima", istaknuto je da su Jandrokovićeve izjave "u duhu prijateljstva i podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine". Međutim, patronizirajući ton ovog odgovora sugeriše da zvanični Zagreb i dalje smatra da ima pravo interpretirati ustavno uređenje BiH i "savjetovati" o njenoj budućnosti.
Ambasada Hrvatske je, između ostalog, poručila:
"Konstitutivni narodi su ustavna kategorija i temelj opstojnosti, stabilnosti i funkcionalnosti BiH, što proizilazi iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Republika Hrvatska ostaje privržena poštivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, ali i osiguranju jednakopravnosti tri konstitutivna naroda."
Iako ove riječi zvuče kao standardna diplomatska retorika, njihov kontekst otkriva dublji problem – neprekinuto miješanje Hrvatske u unutrašnje poslove BiH. Ponavljanjem narativa o "konstitutivnosti kao temelju opstojnosti", Hrvatska ne samo da prisvaja ulogu tumača ustavnog uređenja BiH, već i nastavlja nametati vlastite političke interese pod maskom "prijateljstva".
Postavlja se pitanje: šta će Bosna i Hercegovina učiniti kako bi se oduprla ovakvom pristupu? Kako bi reagovala Hrvatska da se neka druga država – primjerice Srbija ili Slovenija – osvrne na "opstojnost" same Hrvatske? Ovakva retorika ukazuje na duboko ukorijenjen problem u odnosima Zagreba i Sarajeva – problem u kojem "prijateljstvo" često postaje tek sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva.
Dok BiH traži načine da očuva suverenitet i nezavisnost, jasno je da ovakvi diplomatski incidenti dodatno opterećuju već kompleksne odnose između dvije zemlje. Na potezu su bh. vlasti – hoće li se odvažiti na odlučnije korake u zaštiti svoje pozicije?
