Ako je iko ikada tražio savršen primjer kako se vlastitim rukama sahranjuje politički i diplomatski kredibilitet – neka pogleda posljednji performans ambasadora i konzula Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske.
Ti ljudi, koji su na papiru diplomate, a u praksi megafoni Dodikovog političkog cirkusa, potpisali su pismo kojim otvoreno poručuju da ih ne zanima vanjska politika države koju predstavljaju, nego će odsad slijediti isključivo „odluke institucija Republike Srpske“.
I ne, ovo nije scena iz loše političke satire – ovo je realnost. Ljudi koji bi trebali biti suptilni pregovarači, tihi posrednici i čuvari diplomatske reputacije BiH, sada glume revolucionare sa pečatom iz Laktaša, šaljući verbalne note protiv „ilegalne i vandaytonske okupacijske uprave“ i napadajući Christiana Schmidta, kojeg međunarodna zajednica (sviđalo se to njima ili ne) i dalje tretira kao visokog predstavnika.
U normalnom svijetu, ambasador koji javno kaže da neće slušati upute svoje države dobio bi avionsku kartu u jednom smjeru – nazad kući, bez povratka. Primjer koji su naveli anonimni diplomatski izvori savršeno sve objašnjava: zamislite da španski ambasadori u Parizu, Berlinu i Londonu odjednom objave da će zastupati samo Kataloniju, a ne Madrid. U roku od 24 sata bili bi izbačeni iz svojih ureda, a domaće zemlje bi im poželjele „sretan put i što brži odlazak“.
Ali ovdje nije riječ o slučajnom gaf-u. Ovo je planski, politički poslušnički, samoubilački čin. U trenutku kada BiH ionako jedva održava privid funkcionalne diplomatije, Dodikovi ambasadorski izaslanici odlučili su da će se javno odrezati od državne politike – pa makar time praktično sami sebi potpisali otkaz u zemlji domaćinu.
Bivši ambasador BiH u Francuskoj i Egiptu to je nazvao „diplomatskim autogolom“. To je blag izraz. Ovo nije autogol – ovo je kompletan tim koji se povukao sa terena, dao protivniku loptu i još mu donio piće da se osvježi. Potpisnici pisma su izabrali da prestanu biti diplomate i postanu sitni politički komesari, servilni i nepromišljeni, nesposobni da shvate osnovnu lekciju: diplomatija je igra u kojoj se rezultat dobija tihim, strateškim potezima, a ne javnim mahanjem partijskom zastavom.
Najgore u svemu? Oni lično neće imati nikakvih posljedica kod kuće. Njihove fotelje će ostati sigurne, a jedina žrtva će biti ionako krhka reputacija Srba u BiH i međunarodni kredibilitet Republike Srpske, koji će nakon ovoga biti jednak nuli. Jer, kako drugačije opisati situaciju kada ambasador otvoreno kaže: „Ja ne predstavljam državu koja me poslala“ – i očekuje da ga iko vani shvati ozbiljno?
Ovo nije samo gubitak diplomatskog dostojanstva. Ovo je komična, tragična i apsolutno predvidiva posljedica politike u kojoj lični i stranački interesi uvijek dolaze ispred društvenih. I ako se ikada tražila potvrda da je Dodikova politika štetna ne samo za BiH nego i za samu RS – upravo je potpisana, ovjerena i poslana poštom iz ambasada širom svijeta.
Kad vam diplomate prestanu biti diplomate i postanu aktivisti, onda ni vanjska politika više nije politika – to je reality show. A Dodik i njegova ekipa očito misle da su zvijezde sezone.
