Bosna i Hercegovina je, po ko zna koji put, pokazala koliko je daleko od normalne države. Stolac je danas simbol sramote, ogledalo nemoći institucija i trule veze politike i diskriminacije.
U zemlji koja se zaklinje u “jednakost svih građana”, djeca povratnika u Stocu nisu mogla doći do škole – jer je neko u gradskoj upravi odlučio da bošnjačka djeca ne zaslužuju autobus.
Da, dobro ste pročitali. Godina je 2025., a u Stocu se i dalje odlučuje ko ima pravo na školu, a ko ne. Gradonačelnik Stjepan Bošković, politički učenik HDZ-ove škole “kontrolisane dominacije”, s ponosom nastavlja praksu UZP mentaliteta: povratnike tretira kao “ostatak” koji se može preglasati, prevariti, zaboraviti.
I dok Bošković šuti i opstruira, vladajuća koalicija na državnom i federalnom nivou – SDP i HDZ – ponaša se kao da se radi o nekom “lokalnom incidentu”. Nermin Nikšić, čovjek koji se voli hvaliti “progresivnim vrijednostima”, ponovo je pokazao da njegov “progres” ima granice – granice koje završavaju čim treba suprotstaviti se partneru iz HDZ-a. Jer Čović ne voli kada se diraju njegovi kadrovi, a Nikšić ne voli gubiti fotelju.
Pa eto, dok se njih dvojica smješkaju po kabinetima, u Stocu djeca pješače i čekaju autobuse koje su morali poslati – pazi sad ironije – ministri iz Sarajeva, Nerin Dizdar i Adnan Šteta. Oni koji nemaju nikakvu formalnu nadležnost u ovom slučaju, morali su reagovati jer se federalna i državna vlast ponašaju kao da Stolac nije dio Bosne i Hercegovine, nego neki “daleki teritorij u zoni tišine”.
To je apsurd koji boli više od svega. Jer ne govorimo o političkim igrama – govorimo o djeci. O dječijem pravu da idu u školu, o roditeljima koji svaki dan žive sa strahom da njihova djeca neće moći nastaviti obrazovanje samo zato što se zovu “pogrešno” i mole “pogrešno”.
A dok Dizdar i Šteta krpe rupe koje su drugi ostavili, Nermin Nikšić mudro šuti. On, koji je nedavno govorio o tome “koga ćemo spengati”, sada ne zna koga da “spenga” kad se radi o njegovom partneru Draganu Čoviću. Jer politička aritmetika mu kaže – bolje pustiti da povratnička djeca trpe nego da se naruši sklad sa HDZ-om. Tako izgleda moral koalicije: kad je riječ o foteljama, svi su složni. Kad je riječ o pravima djece – nastaje muk.
Čović, naravno, neće ni trepnuti. On zna da mu je Stolac “siguran teren”, da mu je Bošković lojalan i da će federalna vlast, ma koliko se Busali u multietničnost, progutati još jedan čin diskriminacije.
A narod? Narod će opet biti pozvan da “sačeka istragu”, da “ne politizuje”, da “ima povjerenje u institucije”. Institucije koje reagiraju tek kad kamere upale crveno svjetlo, i kad javnost počne vrištati.
Sjetimo se, nije prvi put da se ovako nešto dešava. Stolac je već dugo laboratorija u kojoj se testira koliko daleko može ići poniženje povratnika. Svaki put kad se Bošnjacima u Stocu uskraćuje pravo – bilo da je riječ o zapošljavanju, infrastrukturi, obrazovanju ili političkom predstavljanju – federalne i državne vlasti reaguju isto: slegnu ramenima i okrenu glavu.
Ali ovaj put se radi o djeci. O onima koji nisu birali ni rat ni politiku, ali koji osjećaju posljedice svake odluke odraslih. Dok Dizdar i Šteta improvizuju rješenja, dok autobusi iz Sarajeva spašavaju obrazovni proces u Stocu, federalni i državni kabineti se bave PR-om i foto-prilikama. Nikšić se slika sa investitorima, Čović sa biskupima, a povratnička djeca – čekaju.
I onda se neko pita zašto ljudi gube povjerenje u državu. Kako da vjeruju u institucije kad država ne može obezbijediti prevoz do škole? Kako da vjeruju da su ravnopravni kad je njihova djeca moraju spašavati ministri iz drugog kantona?
Ovo nije samo sramota Stoca, ovo je sramota Federacije BiH. Ovo je dokaz da multietničnost i jednakost postoje samo u govorima i rezolucijama, ali ne i na terenu. I zato Stolac danas nije samo grad u kojem se djeca bore za školu – Stolac je ogledalo Bosne i Hercegovine. Ogledalo u kojem vidimo svu bijedu politike, sve laži o “evropskom putu”, sve licemjerje vladajućih.
Dizdar i Šteta su uradili ono što bi svaka normalna vlast morala – zaštitili djecu.
Ali pitanje je: zašto to uopće moraju raditi? Gdje su Nikšić i Čović, gdje je “koalicija stabilnosti”, gdje su oni koji se kunu u reforme i pravdu?
Nema ih.
Jer dok Bošnjaci u Stocu ostaju građani drugog reda, njima je najvažnije da ne izgube većinu u parlamentu.
I zato, neka svako ovo zapamti:
Autobus iz Sarajeva danas ne vozi samo djecu u školu. On vozi poruku – poruku da država ne postoji tamo gdje je djeca trebaju.
