Izgleda da sinovi Evrope nemaju namjeru biti poput Telemaha, koji je poštovao simbolični dug prema ocu i, kada je bilo potrebno, uzimao oružje da brani svoj dom...
Ako želimo braniti svoju slobodu i demokratiju, moramo biti spremni da patimo. Moramo biti spremni i da izgubimo svoju djecu. Prvi koji je to rekao bio je Fabien Mandon, francuski načelnik Generalštaba odbrane. Posljednji, do sada, bio je Richard Knighton, njegov britanski kolega. " Naša djeca će se morati boriti ako bude potrebno ", rekao je.
Da su se usudili izgovoriti slične riječi prije tri godine, smatrali bi ih ludima. Ali danas, generali govore Evropi pod opsadom. Evropi pod strahom. Evropi pod napadom, citirajući Sergija Mattarellu.
Evropa u kojoj rat više nije egzotični spektakl ograničen na daleke zemlje, o kojem se može bez razmišljanja razmišljati na televiziji, već stvarna opasnost. Više nije lingvistički tabu, već mogućnost evocirana u leksikonu politike.
" Moramo biti spremni za rat velikih razmjera ", izjavio je generalni sekretar NATO-a Mark Rutte.
„ Živimo u svijetu rata, svijetu predatora “, dodala je Ursula von der Leyen.
Većina lidera u Starom svijetu izgleda da stvari vidi na isti način. Baltičke i skandinavske zemlje, koje se svakodnevno suočavaju s ruskom prijetnjom, grade bunkere, dok Poljaci i Nijemci razmišljaju o tenkovima. Ko zna hoće li to biti dovoljno?
Ko zna hoće li evropske države biti u stanju suočiti se s otvorenim sukobom, ili još bolje, izbjeći ga razvojem kredibilnog sredstva odvraćanja. Sada kada ih je Trump ostavio same, ili gotovo same, da čuvaju svoje granice. Sa svojim "malim bonsai vojskama", dizajniranim za mirovne misije, koje bi na donbaškom frontu vjerovatno mogle trajati nekoliko sedmica. I sa svojim masama građana potrošača, manje-više ravnodušnih prema svemu što je vezano za vanjsku politiku i odbranu.
"Ako krenemo u rat, neće se boriti samo vojska, već cijela zemlja ", glasi aksiom koji se pripisuje mnogim visokim evropskim zvaničnicima. Ali "cijela zemlja" je i dalje prožeta nostalgijom za sretnim decenijama unaprijed određenog mirovnog sporazuma, kada je teret naoružanja pao na šačicu profesionalaca. I ovaj nedostatak uključenosti je zabrinjavajući.
Dana 27. novembra, u govoru u bazi Varces, Emmanuel Macron je jasno stavio do znanja. Da bi preživjela opasnosti koje joj prijete, Francuska mora stvoriti "novi pakt između zemlje i vojske", kako bi "regrutovala" (mobilizirala) mlađu generaciju. U tu svrhu, pokrenuo je novu nacionalnu vojnu službu, sa tri hiljade mladih ljudi koji se regrutuju na dobrovoljnoj osnovi svake godine.
Ubrzo nakon toga, njemački parlament je usvojio zakon kojim se broj vojnika Bundeswehra povećava sa sadašnjih 180.000 na 260.000 i stvaraju rezervne snage od 200.000 muškaraca i žena. Očekuje se da će to biti dobrovoljci, nasumično odabrani iz kvalifikovanih 20-godišnjaka, ako bude potrebno.
U narednim mjesecima, na redu će biti Italijani da o tome razgovaraju. Ne zato što ministri i generali u Berlinu, Parizu ili Rimu žele da se vrate staroj obaveznoj vojnoj službi, koja bi danas bila nepotrebna i skupa. Već zato što mnogi vjeruju da odbrana Evrope zavisi (i) od spremnosti njenih građana, a posebno najmlađih (naše djece), da učestvuju u kolektivnoj sigurnosti. I od njihove spremnosti da se žrtvuju ako je potrebno. Problem je što se njihova djeca možda neće složiti.
Macron je izrazio povjerenje u poziv mladih ljudi da služe vojni rok. Međutim, anketa Ipsosa pokazuje da, iako većina Francuza podržava novu vojnu službu, samo 40% onih mlađih od 24 godine kaže da su spremni da budu regrutovani, a još manje ih je spremno da ide u borbu.
Boris Pistorius, njemački ministar odbrane, optimističan je u pogledu odgovora svojih sugrađana na potrebe zemlje. Ali 5. decembra, dok su članovi Bundestaga odlučivali o ponovnom uvođenju vojnog ispita, hiljade studenata u Njemačkoj izašle su na ulice, vičući protiv regrutacije (koja se neće dogoditi) i izjavljujući da ne žele biti "topovsko meso" za starije osobe, koje su iza sebe ostavile samo nesigurna radna mjesta, raspadajući sistem socijalne zaštite i nasilnu sadašnjost.
Citirajući Recalcatija, čini se da sinovi Evrope nemaju namjeru biti poput Telemaha, koji je poštovao simbolički dug prema svom ocu i, kada je bilo potrebno, uzimao oružje da brani dom. Njihovo uvjerenje da se vrijedi boriti za evropski dom je izazov s kojim se ova vladajuća klasa mora suočiti.
