Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik još jednom je javno potvrdio ono što godinama predstavlja okosnicu njegove političke politike – da njegov krajnji cilj nije jačanje Bosne i Hercegovine niti unapređenje postojećeg ustavnog poretka, već stvaranje samostalne Republike Srpske.
Govoreći o svojoj političkoj budućnosti, Dodik je poručio kako mu je ostala još jedna misija.
"Meni je u interesu samo još ovo: da pokušam statusno da ojačam Republiku Srpsku, da prepustimo to novoj generaciji koja bolje razumije svijet nego ja, da oni nastave da upravljaju tim."
Još direktnija bila je njegova poruka o tome šta podrazumijeva pod slobodom.
"Naš smisao slobode je održivost koja treba da dovede nas do slobode, a ona ne trpi tutore. Naša sloboda isključivo zavisi od toga da li imamo državu ili ne. Sloboda se zove država Republika Srpska."
Posebnu pažnju privlači i tajming Dodikovih novih secesionističkih poruka. Dolaze neposredno nakon njegovog javno eksponiranog telefonskog razgovora s Bakirom Izetbegovićem, u kojem je Dodik nastupio samouvjereno, koristeći ton koji su mnogi opisali kao bahat i kabadahijski.
Međutim, umjesto da iz tog razgovora izađe kao politički pobjednik, brojni analitičari i dio javnosti smatraju da je upravo Izetbegović uspio nametnuti politički okvir rasprave i ostaviti utisak da je Dodik ostao bez uvjerljivih odgovora na ključna pitanja.
Da li je upravo zbog toga uslijedio novi talas zapaljive retorike?
Da li se Dodik, nakon što nije ostvario politički efekat kojem se nadao, ponovo vraća provjerenom obrascu podizanja tenzija i priče o otcjepljenju? To je obrazac koji godinama koristi kada se suoči s političkim pritiscima ili neugodnim temama.
Nije prvi put da se u Republici Srpskoj otvaraju pitanja secesije upravo u trenucima kada javnost istovremeno govori o ekonomskim problemima, zaduženosti, odlasku stanovništva, finansijskim teškoćama javnih preduzeća ili brojnim aferama koje opterećuju vlast tog entiteta. Zbog toga se nameće pitanje da li stalnim prizivanjem političkih sukoba i kriznih scenarija vlast pokušava skrenuti pažnju sa problema koji direktno utiču na život građana.
Kada se građanima svakodnevno servira priča o ugroženosti, razdruživanju i navodnoj borbi za "državu Republiku Srpsku", u drugi plan lako padaju pitanja javnog novca, korupcije, sumnji na zloupotrebe, partijskog zapošljavanja i ekonomskog nazadovanja. Upravo zato dio političkih analitičara smatra da je proizvodnja permanentne političke krize postala jedan od ključnih mehanizama očuvanja vlasti.
Ako je tako, onda se nameće još jedno pitanje: da li Dodik novim secesionističkim izjavama zaista pokušava ostvariti politički cilj koji je ionako neostvariv u okviru Dejtonskog sporazuma, ili prije svega želi održavati atmosferu straha i podjela u kojoj se mnogo lakše zaboravljaju afere i problemi koji potresaju Republiku Srpsku?
Jer iskustvo posljednjih godina pokazuje da svaki put kada se otvore ozbiljna pitanja odgovornosti vlasti, finansijskog stanja ili sumnji na korupciju, u javni prostor gotovo po pravilu ponovo ulaze priče o otcjepljenju, referendumima i "državi Republici Srpskoj". Da li je riječ o slučajnosti ili o dobro poznatoj političkoj strategiji, pitanje je na koje će građani sami dati odgovor.
