Dodik: Strah, bespomoćnost, nesigurnost, ništa drugo

Ništa novo nismo čuli.

Osim da opet „podvaljuje“ ili gura srpski narod da bude žrtveni jarac ne samo njegovog krivičnog predmeta u Sudu BiH nego i sukoba sa Evropom i Amerikom. Njegov glas je značajno tiši, postura osjetno pokajnička, a odbrambeni mehanizam osjetno defanzivan. Ništa od drčne i bahate koreografije i dramaturgije koju je znao napraviti. U toj neobičnoj tišini koju je nametnuo , paradoksalno, djelovao je čak na momente dostojanstveno kao vojskovođa koji predaje mač i svoje vojnike na volju jačem od sebe, ali i nekako jadno. Doduše, „živnuo“ je samo kada se „ostrvio“ na Nebojšu Vukanovića.

U toj žalosnoj priči o geopolitičkim silama koje hoće da satru srpski narod predsjednik manjeg entiteta Bosne i Hercegovine ostavio je mnogo neodgovorneih pitanja koje bi „njegov narod“ volio čuti.Naprimjer, koja rješenja nudi on i njegovi stevandići, košarci i ostali za strahoviti udrar banaka na „crnolistaše“ i gašenje njihovih računa.

Ili kako i pomoću kojih trikova misli „natjerati „ Zapad koji naziva kolonijalnom upravom da naredi Šmitu obaranje izmjena Izbornog zakona. Ipak, nije Kristijan Šmit Miroslav Lajčak i nije ovo 2007. godina kada je Lajčak „podvio rep“ i rekao da ne želi da „jaše mrtvog konja“ misleći na BiH.

A od tada je Milrorad Dodik „ dobio krila“ i na njima je jahao koristeći se ucjenama protiv svih koji su mu se suprotstavljali.Mislio i vjerovao kako mu niko ništa ne može. U veoma depresivnomi bleferskom nastupu pozvao je i Parlamentarnu skupštinu BiH u pomoć protiv Šmita, a na kraju otužnog govora kao posljednjju alternativu raskidanje partnerstva sa „Trojkom“ i ponudu SDA , ako to SDA želi. Naravno, za valjda najjači adut ostavio je Srbiju i Vaskršnji sabor – oni će navodno braniti RS i Dejtonski sporazum pred svijetom. Mada se, u stvari, radi isključivo o odbrani njega samog. Rekao je , doduše , Dodik, da e ne boji , da će pružiit otpor i da će ići do kraja.

Samo, nije rekao čijeg kraja.