Predizborna kampanja za prijevremene izbore za predsjednika entiteta Republika Srpska, zakazane za 23. novembar, već je skinula maske i otkrila suštinu — borbu između Milorada Dodika koji se ne kandiduje, ali vodi kampanju, i opozicije koja je, čini se, pristala na poraz bez borbe.
Na jednoj strani nalazi se Siniša Karan, kandidat SNSD-a, dugogodišnji birokrata i Dodikov pouzdanik, čovjek koji je decenijama dio svakog važnog političkog, institucionalnog i secesionističkog projekta u režiji Milorada Dodika. Na drugoj strani stoji Branko Blanuša, kandidat SDS-a, politički novajlija kojeg je opozicija gurnula u arenu više da „odrađuje” kampanju nego da realno pobijedi.
Dodikov čovjek u sjeni
Kampanja SNSD-a ne ostavlja ni trunku dileme: Karan nije kandidat, Karan je produžena ruka Milorada Dodika. Od plakata, bilborda i medijskih nastupa, do zajedničkih posjeta, vjerskih obreda i predizbornih skupova – Karan se ne pojavljuje bez Dodika. Na svakom skupu poruka je ista: „Glas za Karana je glas za Dodika.”
Iako mu sudska presuda zabranjuje kandidaturu i obavljanje javnih funkcija, Dodik je i dalje centralna figura svake rečenice SNSD-ove kampanje. Karan je, zapravo, tehničko lice – Dodikov politički avatar, rezervna verzija lidera čija je politička moć prevelika da bi se prepustila bilo kome drugom. SNSD time jasno pokazuje da ne vjeruje ni u jednog drugog čovjeka osim u Dodika – pa ni u sopstvenog kandidata.
Strategija je jasna: ako Dodik ne može biti na listiću, biće na svakom plakatu. Ako ne može na funkciju, biće iza svake odluke. Ako ne može u fotelju, biće u svakoj rečenici svog kandidata.
Opozicija bez vatre
Na drugoj strani, kampanja Branka Blanuše djeluje kao improvizacija. Slogan „Da Srpska ponovo bude ponosna” ima emotivni naboj, ali bez težine i jasne vizije. Opozicija, razjedinjena i umorna, očito je pristala da ovaj put izgubi pod parolom „važno je učestvovati”.
Blanuša pokušava govoriti o korupciji, kriminalnim aferama i moralnom padu vlasti, ali bez karizme i političkog iskustva teško dopire do šire javnosti. U zemlji u kojoj je svaka izborna kampanja svedena na lojalnost vođi, Blanuša se čini kao čovjek koji stoji sam pred političkim monolitom SNSD-a, bez ikakvog oruđa osim nekoliko fraza i dobre volje.
Opozicioni lideri, koji su sami izbjegli kandidaturu kako se ne bi „istrošili” do 2026. godine, sada ga gledaju sa sigurne distance, spremni da kasnije, ako kampanja propadne, svaljuju krivicu na njega.
Izbori bez izbora
Prijevremeni izbori u RS-u time su postali parodija demokratskog procesa — borba između Dodikovog dvojnika i opozicionog kamikaze koji pokušava preživjeti u političkom prostoru koji je SNSD u potpunosti okupirao.
Ako Karan pobijedi, pobijedit će Dodik. Ako izgubi, izgubit će Dodik – ali samo na papiru. Jer stvarna moć, finansijska i institucionalna, i dalje je čvrsto u njegovim rukama.
U konačnici, ovi izbori ne nude promjenu, nego potvrdu političkog monopola koji traje godinama. SNSD će ih predstaviti kao plebiscit podrške Dodiku, a opozicija će ih tumačiti kao vježbu iz preživljavanja.
I tako će Republika Srpska 23. novembra formalno birati novog predsjednika, ali će stvarni rezultat biti isti: Dodik ostaje, samo mu se ime na glasačkom listiću mijenja.
