Zaključci, odluke, zakoni i drugi akti koje Narodna skupština Republike Srpske usvaja često služe kao sredstvo za demonstraciju političke moći i jedinstva, no njihova stvarna vrijednost je često nula. Mnoge od tih odluka ostaju mrtvo slovo na papiru, nikada ne bivaju realizovane, a politička drama koju izazivaju brzo se rasprši.
Jedan od najočiglednijih primjera ove politike bila je prijetnja Milorada Dodika u jednoj od najvećih političkih kriza – povratak nadležnosti entiteta i povlačenje Srba iz državnih institucija. U decembru 2021. godine, nakon što je Valentin Inzko nametnuo zabranu negiranja genocida, Dodik je pokrenuo ozbiljan bojkot, koji je trajao nekoliko mjeseci. Ovaj plan, uključujući uspostavljanje entitetske vojske, samostalne uprave za indirektne poreze i entitetskog visoko sudskog vijeća, nije nikada prešao iz faze papira u stvarnu realizaciju.
Takozvani prijenos nadležnosti ostao je samo u retorici, a kriza koju su političari iz RS-a stvorili ubrzo je potisnuta ukrajinskom krizom. U trenutku kada je Ustavni sud BiH, u kojem su tada sjedili i sudije iz RS-a, poništio ove zaključke, Dodik je jednostavno objavio da se povlačenje Srba odgađa zbog rata u Ukrajini. Odluke o formiranju paralelnih institucija nikada nisu implementirane, dok su Dodik i njegovi politički partneri i dalje aktivno sudjelovali u radu državnih institucija.
Jedan od mnogih propalih planova bio je i prijedlog za osnivanje agencije za lijekove RS-a, koji je, poput mnogih drugih inicijativa, samo služio za stvaranje političkog straha i zastrašivanje onih s druge strane entitetske linije. Ovi pokušaji prijenosa nadležnosti nisu bili ništa drugo do taktika zastrašivanja, dok su istovremeno političari iz RS-a nastavili koristiti iste državne institucije koje su nominalno odbacivali.
Odluke visokog predstavnika, poput poništavanja zakonâ iz RS-a koji su se bavili državnom imovinom, često nailaze na protivljenje političara iz RS-a. Ipak, sudski procesi i reakcije visokog predstavnika, kao i izmjene Krivičnog zakona BiH, pokazuju da zakon na državnom nivou ima veću snagu od entitetskih propisa. Dodik je pokušao ignorirati odluke visokog predstavnika, ali je na kraju bio suočen s pravnim posljedicama, uključujući krivične optužbe zbog kršenja zakona.
Još jedan primjer nepoštovanja odluka visokog predstavnika i državnih institucija bila je izmjena Izbornog zakona RS-a, kojom je predviđeno preuzimanje državnih nadležnosti u izbornoj oblasti od strane entitetske komisije. Međutim, nakon što je Schmidt nametnuo novi zakon o izborima, Dodik je na kraju izašao na redovne izbore, čime je de facto priznao Schmidtovu moć u Bosni i Hercegovini.
Današnji zaključci Narodne skupštine RS-a, iako zvuče oštro i prijeteće, u suštini samo prikrivaju političku nemoć i nesigurnost Dodika. Njegovo ponašanje sada više podsjeća na taktiku blokade nego na ozbiljan pokušaj implementacije secesionističkih ideja. Dodik je svjestan da se suočava s mogućim političkim posljedicama, uključujući zabranu političkog djelovanja, pa stoga koristi zaključke NSRS-a kao sredstvo za održavanje statusa quo, dok istovremeno nastoji izbjeći odgovornost i političku izolaciju.
