Narod i pravda, stranka koja se predstavlja kao moralni vitez i zaštitnik građana koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, još jednom je pokazala da su retorika i stvarnost dvije potpuno različite stvari.
Nakon što je DF objavio kandidaturu Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva, NiP je skočila u “borbu za pravdu” s optužbama o manipulaciji diskriminacijom i sramoti pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ali kad se pažljivije pogleda, otkriva se cijela farsična predstava – NiP je, uistinu, glavni kreator vlastitih problema i marketinški cirkus u kojem glavni glumci sami sebi dijele aplauze.
Svaka izjava NiP-a zvuči kao pripremljena scena iz političkog spektakla: dramatični tonovi, teške riječi, upozorenja o diskriminaciji i moralni prst uperen u sve ostale. Ali suštinski, iza te pompe – ništa. NiP se pretvara u moralnog sudiju svemira, dok praktično ignoriše stvarne mehanizme diskriminacije, pravosnažne presude i konkretne politike koje bi građanima BiH omogućile stvarnu zaštitu prava. Umjesto toga, stranka koristi svaku priliku da sebe predstavi kao “neprikosnoveni glas pravde”, a u isto vrijeme svoje političke slabosti i neefikasnost pretvara u retoričke perle.
Najironičniji dio je njihova tvrdnja da je Bosna i Hercegovina obrukana i ismijana pred Evropskim sudom, dok NiP ni u tragovima ne nudi rješenja. Svaka njihova objava na ovu temu je samo podsjetnik koliko je politički marketing njihov glavni instrument. Dok optužuju druge za manipulaciju identitetom i pravima građana, NiP sama stvara cirkus od moralne grandioznosti – paradirajući po medijima, napadajući sve oko sebe i dramatizujući situacije koje su, u suštini, politički rutinerske.
NiP se može smatrati majstorom prenapuhanog moralnog performansa. Svaki njihov potez, svaka izjava i svaka saopštena “istina” je pažljivo tempirana za medijski spektakl, dok stvarni građanski problemi ostaju u drugom planu. Stranka je od stvarnog građanskog aktivizma napravila sopstveni reality show, gdje su moralni apeli i dramatične optužbe jedini cilj. Dok god NiP nastavlja ovim tempom, njihova reputacija boraca za pravdu sve više liči na politički karikaturalni teatar – veliki gestovi, visoki tonovi, nula suštine.
Zaključno, NiP se samoproklamuje kao branitelj prava i principijelni akter, ali u stvarnosti je više fokusirana na sopstvenu promociju i medijsku pažnju. Dok druge stranke rade, pregovaraju, pokušavaju rješavati probleme, NiP se bavi sopstvenim cirkusom – dijeleći moralne lekcije, pjevajući himne građanske pravde, dok građani ostaju tiho posmatrajući spektakl. Ukratko, NiP više liči na politički teatar nego na ozbiljnu stranku – i to je porazna istina koju sami sebi ne žele priznati.
