Sarajevo Film Festival već tri decenije svjedoči jednoj pomalo apsurdnoj predstavi: umjetnost i politika igraju u istoj produkciji, ali s potpuno različitim scenarijem.
Dok se filmski radnici mukotrpno bore za svaki kadar, svaki honorar i svaki festival koji se ne raspada, bh. političari sve to koriste kao pozornicu za vlastiti publicitet. Crveni tepih postao je pozornica na kojoj se montira nova vrsta propagande: političari u svjetlima reflektora, dok stvarni autori, ljudi koji održavaju festival živim, stoje sa strane i čekaju priznavanje koje nikada ne dolazi.
"Sarajevo Film Festival je pozitivan i dobar brend i vjerovatno pokušavaju da ga nekako vežu sebe", rezignirano komentira jedan od filmskih radnika koji je ostao u sjenci sveopće pompe. I dok političari smišljaju kako da se upakuju u svjetla reflektora, oni koji festival održavaju, koji ga čine relevantnim i prepoznatljivim, trpe.
Nema tu heroja: političari se smješkaju pred kamerama, rukuju se sa stranim gostima, dijele komplimente i glasaju sami sebi za najbolji outfit. A iza kulisa? Programi se gase, honorari kasne, projekti propadaju. Umjetnici, oni koji stvaraju, moraju gledati kako njihova energija, vrijeme i talent postaju dekor za politički šou.
Kakav je to svijet gdje je crveni tepih važniji od kreativnog procesa, gdje je fotka s premijera ili ministrom važnija od kvaliteta filmskog programa? Sarajevo Film Festival, ponos grada, postao je, barem za neke, sredstvo političke samopromocije, mjesto gdje se strateški grade javni imidži, dok stvarni radnici – scenaristi, režiseri, montažeri, kamermani – ostaju u tmini.
Tri godine, kažu, trojka koja drži sve konce u kinematografiji samo je blokirala programe, ukidala inicijative i stvarala nevidljive zidove birokratske nemogućnosti – sve dok umjetnici, producenti i tehnički timovi čekaju bolju organizaciju, bolju podršku, bolji minimalni standard.
Dok političari poziraju u limuzinama i koktelima, umjetnici se bore s kašnjenjem honorara, birokratskim preprekama i stalnom nesigurnošću. Festival koji bi trebao biti platforma kreativnosti pretvoren je u teatar političke samopromocije. Crveni tepih postao je sredstvo da se pokaže „ko je bitan“, dok oni koji festival čine relevantnim trpe, ne vide svjetla reflektora i prepušteni su vlastitim naporima da išta funkcioniše.
To nije samo frustracija – to je ponižavanje profesionalaca. Zamislite situaciju: dok režiseri pokušavaju dovršiti film, dok kamermani balansiraju između snimanja i tehničkih problema, ministri i gradonačelnici prošetaju crvenim tepihom, smiju se i poziraju, a svaki njihov osmijeh snima se kao da je ključ uspjeha festivala. Oni ne dolaze da podrže umjetnost – oni dolaze da iskoriste umjetnost, da se slikaju, da grade javni imidž i da pokažu kako „brinu“ o kulturi.
U pozadini, kinematografski sektor gubi: programi nestaju, projekti se odgađaju, inicijative propadaju. Umjetnici koji su nekada vjerovali u podršku sistema sada su prepušteni vlastitim snagama, dok se političari šeću kao da su zvijezde Hollywooda. Čak i oni koji su nekada podržavali sadašnju garnituru, razočarani su – jer ono što je trebalo biti razvoj i ulaganje u kulturu, pretvorilo se u apsurdni cirkus, gdje su reflektori i kamera važniji od stvarnog rada.
Građani neka sami prosude: da li je primjereno da ljudi čiji je posao da upravljaju državom pokušavaju biti glavne zvijezde kulturnog događaja? Ili je to samo još jedna predstava, gdje političari igraju ulogu heroja festivala, dok umjetnici ostaju nevidljivi, frustrirani i iscrpljeni? Crveni tepih blista, kokteli se toče, fotke idu u novine – a iza svega toga stoji tišina produkcijskih soba, prazne ulice iza kino-dvorana i neispunjeni snovi mladih filmskih stvaralaca.
I dok političari uživaju u sjaju reflektora, umjetnici i tehničari znaju istinu: ovaj festival ne bi bio ništa bez njih. Oni su stvarni junaci, dok političari, u svom bijegu od odgovornosti, pokušavaju ukrasti svaki kadar slave. Crveni tepih više nije simbol umjetničkog uspjeha – postao je simbol političke zloupotrebe, teatralnog licemjerja i nepravde prema onima koji daju život filmskoj industriji.
Dok reflektori svijetle, umjetnici trpe. Dok političari poziraju, projekti propadaju. I dok se fotke objavljuju, realnost ostaje surova: Sarajevo Film Festival je postao mjesto gdje umjetnost službeno šuti, a politika govori – glasno, sebično i cinično.
Nema tu heroja: političari se smješkaju pred kamerama, rukuju se sa stranim gostima, dijele komplimente i glasaju sami sebi za najbolji outfit. A iza kulisa? Programi se gase, honorari kasne, projekti propadaju. Umjetnici, oni koji stvaraju, moraju gledati kako njihova energija, vrijeme i talent postaju dekor za politički šou.
Kakav je to svijet gdje je crveni tepih važniji od kreativnog procesa, gdje je fotka s premijera ili ministrom važnija od kvaliteta filmskog programa? Sarajevo Film Festival, ponos grada, postao je, barem za neke, sredstvo političke samopromocije, mjesto gdje se strateški grade javni imidži, dok stvarni radnici – scenaristi, režiseri, montažeri, kamermani – ostaju u tmini.
