Dok Nenad Nešić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, neumorno proziva Bošnjake zbog “paradžemata” i podsjeća na dobrovoljce koji su odlazili na sirijska ratišta, Bosna i Hercegovina, tačnije Republika Srpska, sada bilježi gubitke vlastitih "heroja" na ukrajinskom frontu.
Posljednji takav slučaj dolazi iz Doboja, gdje je Veljko Mijatović, rođen 1992. godine, položio život za, kako kažu udruženja iz RS-a, "pravoslavlje" u Donbasu, boreći se na strani ruske vojske.
Mijatovićeva smrt je dočekana s glorifikacijom: objave na društvenim mrežama, oproštaji uz titule "heroja", pozivi na "slavu junaku" i slične eulogije koje se plasiraju kao vrhunski ideal. Ironično, Nenad Nešić, koji obožava isticati opasnost bošnjačkih “paradžemata” i pripadnike sirijskih dobrovoljaca, nema ništa za reći kada se otkrije da građani iz Republike Srpske također ginuli na stranim ratištima – ovaj put boreći se za interese jedne od najkontroverznijih svjetskih vojnih intervencija u Ukrajini.
Zatvaranje očiju pred istinom
Nešić, poznat po verbalnim napadima na bošnjačke zajednice, s pozicija vlasti rado koristi termin "sigurnosna prijetnja" kad govori o Bošnjacima. Ipak, kada se u medijima pojavi informacija o dobrovoljcima iz Republike Srpske, on odjednom postaje nijem, nema komentara, nema osuda, čak ni pitanja o tome kako neko iz Bosne i Hercegovine odlazi da gine u Ukrajini, ratu koji je izazvao najgoru humanitarnu krizu u Evropi od Drugog svjetskog rata. Za Nešića i njemu slične, “prijetnje” očito dolaze isključivo s bošnjačke strane, dok se njihove borce na stranim ratištima glorificira kao "zaštitnike pravoslavlja". Da li je moguće veće licemjerstvo?
I dok su paradžemati u Federaciji BiH i dalje pod budnim okom sigurnosnih službi, na teritoriji RS-a se nesmetano formiraju grupe koje slave odlazak svojih građana na front. Stranice poput “Vojska Republike Srpske” na Facebooku otvoreno se opraštaju od Mijatovića uz poruku: “Nasljednik slavnih predaka položi život u Donbasu. Slava ti, junače.”
Nešić, koji često koristi javne platforme kako bi upozorio na opasnosti paradžemata i stranih boraca iz sirijskih redova, nema problem sa ovakvim porukama.
Ne, on ćuti dok se isti motivi glorifikacije boraca sprovode unutar njegove političke baze. Taj apsurd, koji očigledno Nešiću nije vidljiv, samo dodatno naglašava njegovu dvostruku politiku kada je u pitanju sigurnost Bosne i Hercegovine.
Heroji ili instrumenti za skretanje pažnje?
Da li je moguće da je Nešićeva uloga samo politički instrument za sijanje straha i manipulisanje Bošnjacima dok istovremeno "pobjegne" od ozbiljnih pitanja unutar svoje zajednice? Dok Bošnjaci pretrpe bezbrojne političke osude zbog svojih “paradžemata”, javno se oprašta od Veljka Mijatovića i sličnih. Prava opasnost po BiH, prema Nešiću, dakle nisu dobrovoljci iz Republike Srpske u Ukrajini, nego navodni centri “radikalnog islama”. Ovakva selektivna “sigurnosna briga” Nešića odražava potpuni nemar za stvarnu sigurnost svih građana BiH, jer očito ne može prevazići vlastiti nacionalizam i predrasude prema jednoj etničkoj skupini.
Može li se ozbiljno uzeti političar koji osuđuje jedne "radikalne borce", dok vlastite prikazuje kao heroje, "zaštitnike pravoslavlja"? Nešićev odnos prema sigurnosti zemlje je očito selektivan i prilagođen etničkim kriterijima, jer dok bošnjačke "pretnje" pomno bilježi, za svoje ratne dobrovoljce ne nudi odgovore. Jednostavno se pravi da to ne postoji.
Pitanje za Nenada Nešića: Kada ćete osuditi vlastite?
Nije problem u odlasku Veljka Mijatovića u Ukrajinu, jer to je njegov lični odabir, niti je svaka osoba koja ode na strano ratište etiketa čitavom narodu. Ali kada Nešić i njemu slični insistiraju na tretiranju bošnjačkih “paradžemata” kao sigurnosnog problema broj jedan, dok sopstvene “junake” glorificiraju, u pitanje dolazi njihova sposobnost da vide širu sliku i zapravo zaštite sve građane BiH. Ako Nešić ima vremena da na svaku prijetnju iz "paradžemata" reagira, nema izgovor da ignorira ovakve pojave u svojoj zajednici.
Ovo licemjerno veličanje dvostrukih aršina, ispod kojih Nešić prikriva stvarne opasnosti, jasno pokazuje nesposobnost i neiskrenost. Kada će Nenad Nešić, ministar sigurnosti BiH, biti dosljedan i početi djelovati prema svim stranim borcima jednako, bez obzira na etničku pripadnost? Možda nikada – jer za njega je očito najlakše demonizirati “paradžemate” nego odgovoriti na pitanja o stranim borcima iz Republike Srpske.