Odlazak Christian Schmidt sa čela OHR-a više nije pitanje “da li”, nego pitanje političke cijene koja će ostati iza njega. Ono što se posljednjih mjeseci pokušavalo prikazati kao lična odluka i “prirodan završetak mandata”, u diplomatskim krugovima sve otvorenije izgleda kao rezultat dubokog geopolitičkog preslagivanja u kojem Bosna i Hercegovina ponovo postaje prostor tuđih interesa, energetskih kombinacija i novih sigurnosnih kalkulacija.
Schmidt odlazi u trenutku kada međunarodna zajednica više nema jedinstvenu strategiju prema Bosni i Hercegovini. Upravo u tome leži suština političke krize koja se razvija daleko od očiju javnosti. Nekadašnji zapadni konsenzus o očuvanju stabilnosti države danas je ozbiljno narušen, a razlike između Washingtona i evropskih prijestolnica postaju sve vidljivije.
Dok evropski diplomati upozoravaju na opasnost institucionalnog raspadanja države, američka administracija pod utjecajem nove Trumpove ere sve otvorenije pokazuje da Balkan više ne posmatra kroz stare sigurnosne doktrine, nego kroz prizmu energetike, poslovnih interesa i geopolitičke trgovine.
Diplomatski izvori tvrde da visoki predstavnik razmatra ostavku pod pritiskom SAD-a
U tom novom odnosu snaga, Milorad Dodik više nije tretiran kao politički problem kojeg treba izolirati, već kao faktor sa kojim Washington pokušava uspostaviti pragmatičan odnos. Upravo zato posljednji potezi američke politike izazivaju nervozu u evropskim diplomatskim strukturama. Ukidanje sankcija ljudima iz Dodikovog okruženja, intenziviranje kontakata s Republikom Srpskom i sve češći dolasci konzervativnih američkih političkih i poslovnih krugova u Banju Luku nisu izolirani događaji, nego dio šire promjene američkog pristupa regionu.
Bosna i Hercegovina tako ulazi u novu fazu međunarodnih odnosa u kojoj više nije presudno pitanje demokratizacije ili reformi, nego kontrole energetskih pravaca i političkog utjecaja na Balkanu.
Zbog toga Schmidtov odlazak ima mnogo šire značenje od puke personalne smjene na vrhu OHR-a. On simbolizira kraj jedne ere međunarodnog intervencionizma u kojoj su visoki predstavnici imali političku snagu nametati odluke, suspendirati zakone i disciplinirati domaće političke elite. Danas takva moć više ne postoji ni politički ni geopolitički.
Istovremeno, sama institucija OHR-a postaje sve više predmet rasprava unutar Zapada. Dio evropskih diplomata smatra da je međunarodni protektorat izgubio politički smisao i da Bosna i Hercegovina mora preći u potpuno novu fazu odnosa s Evropskom unijom. Međutim, problem nastaje u činjenici da država ulazi u taj proces bez funkcionalnih institucija i bez unutrašnjeg političkog konsenzusa.
Najveći paradoks cijele situacije jeste to što se OHR formalno zatvara upravo u trenutku kada su etničke podjele najdublje od završetka rata. Retorika o “mirnom razdruživanju”, blokade državnih institucija, otvoreni sukobi oko Ustavnog suda i sve agresivniji politički narativi pokazuju da Bosna i Hercegovina nije postala stabilna država, nego zemlja zamrznute krize koju međunarodna zajednica više nema kapacitet kontrolirati kao ranije.
Posebnu težinu cijeloj priči daje energetska dimenzija. Projekti novih plinovoda, terminala i energetskih koridora postaju ključni politički instrumenti utjecaja na Balkanu. U tom kontekstu nije nevažno ko kontroliše političke procese u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru. Energetika je postala nova valuta geopolitike, a Bosna i Hercegovina ponovo prostor na kojem velike sile pokušavaju osigurati svoje dugoročne interese.
Zato se Schmidtov odlazak ne može posmatrati samo kroz lokalnu političku prizmu. Njegovo povlačenje otkriva mnogo ozbiljniji proces – povlačenje stare zapadne politike prema Balkanu i dolazak nove ere u kojoj će dominirati pragmatizam, interesni dogovori i mnogo manje ideologije nego ranije.
Evropska unija pritom djeluje zbunjeno i politički iscrpljeno. Berlin i Brisel formalno i dalje insistiraju na očuvanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, ali istovremeno nemaju odgovor na činjenicu da njihov utjecaj u regionu slabi. Dok Evropa vodi beskrajne birokratske rasprave o reformama i pregovaračkim poglavljima, drugi akteri mnogo konkretnije grade političke i poslovne mreže utjecaja.
Upravo zbog toga naredni mjeseci mogli bi biti među najvažnijim za Bosnu i Hercegovinu od završetka rata. Ne zbog jedne smjene u OHR-u, nego zbog činjenice da se iza nje krije mnogo veća promjena međunarodne politike prema Balkanu.
Pitanje više nije hoće li Christian Schmidt otići. Pitanje je šta ostaje iza njega – i ko će popuniti politički vakuum koji se već sada osjeti u Bosni i Hercegovini.
