Dok hiljade majki još uvijek traže kosti svojih sinova, dok očevi nose tabute lakše od praznih duša koje su im ostale, dok se širom Bosne i Hercegovine svake godine otvaraju nove masovne grobnice, u selu Dračevo neki mladi, čisti od historije, ali prljavi od mržnje, odlučuju da podignu „spomenik“ — grafit dugačak 75 metara, visok dva, ispisan otrovnim tintama nostalgije za zločinom.
„Uzalud heroji povijest pišu, kad nađu se oni što istinu brišu. Herceg Bosna sinove je dala, a danas joj nema ni riječi hvala!“ — poručuje grafit.
Koji heroji? Koja povijest? Da li su to oni što su u mraku ratnih noći kidnapovali, klali, protjerivali? Da li je povijest ono što je utvrđeno presudama međunarodnih sudova — udruženi zločinački poduhvat s ciljem cijepanja Bosne i Hercegovine i etničkog čišćenja? Je li zahvalnost ono što se mjeri masovnim grobnicama i spaljenim selima?
Dok građani ove zemlje pokušavaju zaliječiti rane, dok svaka nova generacija uči hodati po šrapnelima prošlosti, u Dračevu se organizuje „umjetnička radionica“ mržnje. Mladi iz sela Dračevo — euforično, kao da farbaju uskrsne jaja — obnavljaju grafit „koristeći originalne tehnike i materijale“ da bi, kako kažu, sačuvali „autentičnost“. Kakva morbidan fetiš! Autentičnost čega? Krvavih ruku? Srušenih minareta? Silovanih žena?
Ovaj grafit nije puki izraz „lokalnog identiteta“, već otvoreni manifest neoustaštva, udarac u stomak svima koji su se nadali da ova zemlja ide naprijed.
I dok se u toj istoj Bosni i Hercegovini na hiljade ljudi bori protiv svakodnevnih nepravdi, protiv ekonomskog očaja i socijalnih poniženja, neko se ponosno slika pored zida natopljenog simbolikom etničkog čišćenja. Nije ovo samo „neugodan prizor“, ovo je proglas: "Mi i dalje vjerujemo da smo imali pravo ubijati, da bismo stvorili svoju etnički čistu utopiju."
JP Ceste Federacije BiH, kao upravitelj potpornog zida, pokazuje nemoć i birokratsku mlitavost koja je postala zaštitni znak bosanskohercegovačkih institucija. Umjesto da šalju bager i policiju u rane jutarnje sate, šalju dopis Udruzi mladih „Hercegovac“ — kao da se radi o običnoj komunalnoj nepravilnosti, a ne o legalizaciji poziva na novi rat.
Sjetimo se: isti zid je već bio mjesto mržnje, isti grafit je već jednom naređeno ukloniti, pa je i tada ostao stajati kao uspravljena šaka u lice žrtvama. Koliko puta ćemo gledati ovaj ritual? Prvo ga nacrtaju, pa ga neko „moli“ da ga sam obriše. Pa onda dolaze kamere i intervjui, pa prijetnje i inat. I tako u krug.
Tužilaštvo šuti. Policija šuti. Država gleda u pod i broji vlastite političke kalkulacije. A mi? Mi brojimo grobove.
Mladi iz Dračeva danas crtaju grafite, a sutra će, osokoljeni nečinjenjem države, slaviti nove godišnjice, nositi baklje i uzvikivati parole koje su već jednom pretvorile rijeke u crvene grobnice. Ako ovakav govor mržnje prođe nekažnjeno, sutra će crtati murale ratnim zločincima, prekosutra će „braniti“ spomenike, a jednog dana će možda tražiti referendum o otcjepljenju. Ovo nije teorija zavjere — ovo je historija Bosne i Hercegovine koju su već jednom ispisali tenkovima i noževima.
Vrijeme je da država prestane biti pišljiv statista u vlastitoj tragediji. Vrijeme je da se ovaj grafit ukloni nasilno i odlučno, uz privođenje i kažnjavanje svih odgovornih. Vrijeme je da se jasno pokaže da Bosna i Hercegovina nije švedski sto za tuđe frustracije i nacionalističke orgije.
Ovaj zid nije samo betonska površina. On je metafora: simbol naše nemoći, našeg straha, naše šutnje. Dok on stoji, poruka je jasna — da mržnja ima dozvolu, da žrtve nemaju dostojanstvo, da pravda nema kičmu.
Ako ga ne srušimo sada, sutra će biti kasno. I ne zavaravajte se — ovo nije samo pitanje lokalnog sela. Ovo je pitanje svih nas, naše djece, naše budućnosti.
Bosna i Hercegovina, hoćeš li i dalje šutjeti? Hoćeš li se još jednom pretvoriti u mezar, ili ćeš napokon ustati i reći: Dosta!
Vrijeme je da ovaj grafit nestane. Sa zida. Iz pamćenja. Iz ove zemlje. Zauvijek.
