Svako Svjetsko prvenstvo ispiše nekoliko priča koje nadilaze rezultat, tabelu i statistiku. Neke reprezentacije privlače pažnju zbog favorita za titulu, neke zbog senzacija, a neke zbog zvučnih imena koja nastupaju za najveće evropske klubove.
Bosna i Hercegovina ove godine privlači pažnju iz sasvim drugačijeg razloga – jer njena reprezentacija predstavlja jednu od najsnažnijih životnih priča koje je moderni nogomet ikada ispričao.
Dok milioni gledalaca prate dešavanja na terenu, iza dresova Bosne i Hercegovine krije se priča koja govori o ratu, raseljavanju, novim počecima i generacijama koje su odrasle hiljadama kilometara od zemlje svojih roditelja, ali nikada nisu izgubile osjećaj da joj pripadaju.
Upravo zato nije slučajno što je Međunarodna organizacija za migracije (IOM) odlučila izdvojiti Bosnu i Hercegovinu kao primjer kako migracije ne znače prekid identiteta, nego njegov nastavak u nekom drugom dijelu svijeta.
Na prvi pogled to djeluje kao obična sportska činjenica – veliki broj reprezentativaca nije rođen u Bosni i Hercegovini. Međutim, iza te informacije kriju se desetine hiljada porodičnih priča koje počinju mnogo prije nego što su današnji reprezentativci napravili prve nogometne korake.
Njihovi roditelji napuštali su domove bježeći od rata. Novi život gradili su u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Danskoj, Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i brojnim drugim državama. Djeca su odrastala u različitim jezicima, školskim sistemima i kulturama, ali su u svojim kućama slušala priče o Bosni i Hercegovini, učila običaje svojih porodica i nosila osjećaj pripadnosti zemlji koju mnogi od njih u najranijem djetinjstvu nisu ni upoznali.
Zbog toga današnja reprezentacija nije samo skup talentovanih nogometaša.
Ona je ogledalo jedne nacije rasute širom svijeta.
Kada Bosna i Hercegovina izađe na teren, na travnjaku se ne susreću samo različiti stilovi igre. Susreću se različiti životni putevi, različita odrastanja i različita iskustva, koja na kraju povezuje isti grb na dresu.
To je možda i najveća vrijednost ove generacije.
Godinama se u Bosni i Hercegovini o dijaspori govorilo gotovo isključivo kroz ekonomske brojke. Spominjale su se milijarde maraka koje stižu kroz doznake, investicije ili sezonski dolasci tokom ljeta.
Međutim, reprezentacija je pokazala da doprinos dijaspore nije moguće svesti samo na finansijske pokazatelje.
Njeni igrači donijeli su drugačija iskustva, drugačiji profesionalizam i način rada koji su usvajali u nekim od najrazvijenijih nogometnih sistema Evrope i svijeta. Istovremeno su dokazali da se osjećaj pripadnosti ne mjeri mjestom rođenja, nego odlukom koga želiš predstavljati kada imaš pravo izbora.
U vremenu kada sve više država vodi ozbiljnu borbu za mlade igrače koji imaju dvojna državljanstva, Bosna i Hercegovina uspjela je stvoriti nešto mnogo važnije od običnog sportskog projekta.
Stvorila je osjećaj da je reprezentacija mjesto kojem se vraćaš.
Selektor Sergej Barbarez od prvog dana insistirao je upravo na tome – da reprezentacija bude zajednica, a ne samo tim sastavljen od najboljih pojedinaca. Poruka “Sanjaj veliko. Sanjaj BiH.” postala je mnogo više od slogana.
Postala je način razmišljanja.
Sličnu filozofiju javno je više puta isticao i direktor reprezentacije Emir Spahić, naglašavajući da Bosna i Hercegovina nikome ne “otima” igrače, nego pruža priliku vlastitoj djeci da predstavljaju zemlju svojih korijena.
Takva poruka posebno odjekuje među mladim Bosancima i Hercegovcima koji odrastaju širom Evrope i svijeta.
Oni možda svakodnevno govore njemački, švedski ili danski, ali kod kuće i dalje slušaju bosanski jezik, slave iste praznike, navijaju za isti tim i osjećaju da njihova priča nije završila odlaskom njihovih roditelja iz domovine.
Zato tribine na utakmicama Bosne i Hercegovine izgledaju drugačije.
Bez obzira igra li reprezentacija u Evropi ili preko okeana, vrlo često djeluje kao da igra pred domaćom publikom.
Zastave Bosne i Hercegovine vijore se u gradovima hiljadama kilometara udaljenim od Sarajeva, Tuzle, Mostara ili Bihaća. Navijači dolaze iz različitih država, ali pjevaju iste pjesme, nose iste boje i na nekoliko sati brišu granice koje ih dijele.
To je ono što nogomet može učiniti bolje od gotovo bilo kojeg drugog društvenog fenomena.
Može spojiti ljude koji se godinama nisu sreli.
Može podsjetiti djecu rođenu u inostranstvu odakle potiču njihovi korijeni.
Može pretvoriti stadion u mjesto na kojem se identitet ne objašnjava riječima, nego emocijama.
Bosna i Hercegovina danas na Svjetskom prvenstvu predstavlja mnogo više od reprezentacije koja pokušava ostvariti sportski uspjeh.
Predstavlja dokaz da migracije ne znače gubitak domovine.
Ponekad upravo udaljenost učvrsti osjećaj pripadnosti.
Zbog toga priča o ovoj reprezentaciji nije samo sportska.
To je priča o ljudima koji su bili prisiljeni otići, ali nikada nisu prestali osjećati da imaju gdje pripadati.
A dok svijet prati golove, asistencije i rezultate, Bosna i Hercegovina pokazuje da se neke od najvećih pobjeda ne mjere semaforom, nego činjenicom da je jedna rasuta generacija, uprkos svemu, ponovo pronašla put do svog grba.
