Trump nije političar koji reaguje na događaje, on ih nastoji kreirati. Ne zato što je duboko uključen u detalje politike, već zato što razumije ključnu karakteristiku savremene politike: pažnja je moć.
Kada je Donald Trump uvjeravao svijet da neće upotrijebiti silu za zauzimanje Grenlanda, nakon višednevnih prijetnji, radio je ono što najbolje zna: geopolitiku pretvarao u spektakl.
Da li je Trump ikada zaista vjerovao da SAD trebaju kupiti ogromnu arktičku teritoriju koja pripada savezniku NATO-a, sekundarno je u odnosu na činjenicu da je još jednom osigurao da se Evropa i ostatak svijeta fokusiraju na njegovu agendu.
Trump nije političar koji reaguje na događaje; on nastoji da ih stvori. Ne zato što je duboko uključen u detalje politike, već zato što razumije ključnu karakteristiku savremene politike: pažnja je moć. U dobu preopterećenosti informacijama, ne nedostaje podataka ili analiza; ono što nedostaje je pažnja. A ko god to kontroliše, kontroliše debatu.
Steve Bannon je jednom opisao Trumpovu domaću strategiju kao "preplavljivanje područja izmetom". Drugim riječima, stvaranje toliko skandala da protivnici više ne znaju koji su važni. Mediji prate sve, opozicija je stalno ogorčena, a niko nema mentalnog prostora da postavi vlastite prioritete. Ovu logiku i prateću taktiku sada Sjedinjene Države koriste u svojoj vanjskoj politici.
Trumpove prijetnje Danskoj i Grenlandu nisu bile izolirane provokacije, već oblik geopolitičkog "mamca za klikove". Njihov cilj je bio dominirati vijestima, gurnuti druge vlade u reaktivni način rada i potisnuti dugoročno strateško razmišljanje u drugi plan. Grenland je bio savršen za to. Strateški je važan, smješten na Arktiku, između Sjeverne Amerike i Evrope, a opet toliko udaljen da malo birača ima detaljno znanje o njemu.
Zbog toga je bio idealan za privlačenje pažnje: dovoljno dramatičan za velike naslove, dovoljno nejasan za beskrajne spekulacije.
To je također izazvalo pravu zabrinutost. Grenland utiče na solidarnost NATO-a, arktičku sigurnost i ranjivost poluautonomne teritorije. Danska je već povećala svoje vojno prisustvo tamo, uz prećutnu podršku drugih evropskih država.
Međutim, glavno pitanje tokom cijele ove epizode nije bilo hoće li Trump djelovati, već to što je Evropa bila prisiljena odgovoriti. Dok vlade izdaju saopštenja i koordiniraju stavove, Trump prelazi na sljedeću provokaciju (tarife, Iran, Venecuela, NATO, migracije), ostavljajući za sobom trag diplomatske distrakcije. Evropski lideri postaju sporedni likovi ili statisti u političkom pozorištu čiji je scenarij napisan u Washingtonu.
Ipak, iza spektakla krije se koherentna agenda. Trumpova strategija nacionalne sigurnosti za drugi mandat jasno stavlja do znanja da se Evropa više ne doživljava kao partner u poretku zasnovanom na pravilima. Umjesto toga, prikazana je kao opadajući, elitom vođen liberalni blok koji ograničava rastuće nacionalističke snage. Podrška Washingtona se ne predstavlja kao obostrani interes, već kao transakcija. Liderima koji su ideološki usklađeni s Trumpom obećava se povlašteni tretman, dok se drugi suočavaju s pritiskom.
Po ovoj logici, Grenland nije samo teritorija. To je poluga: način da se Danskoj, i EU u cjelini, signalizira ko postavlja uslove angažmana. A Evropa je posebno izložena ovoj vrsti pritiska jer se njena pažnja tako lako fragmentira.
Svaka Trumpova provokacija drugačije utiče na cijeli kontinent. Arktičke prijetnje brinu Skandinaviju. Trgovinski sporovi pogađaju izvoznike. Rat u Ukrajini je najvažniji u Istočnoj Evropi. I tako dalje. Svaka epizoda proizvodi drugačiju koaliciju zabrinutih država. Ono što ne proizvodi je trajno strateško jedinstvo.
Ovo je slabost koju Trump iskorištava. Svako pitanje izgleda hitno. Cijena privlačenja vaše pažnje je kratkoročna strategija.
Šta bi onda Evropa trebala učiniti? Potreban joj je dvostruki odgovor. Prvo, mora odgovoriti na Trumpove provokacije na miran, kolektivan i disciplinovan način. Kada američki predsjednik dovodi u pitanje teritorijalni integritet saveznika NATO-a, Evropa to ne može ignorisati. Ali evropski lideri moraju izbjegavati odgovor koji Trump traži: emotivan, fragmentiran i nekoordiniran. Cilj mora biti poruka koja se prenosi dosljedno i sa svrhom.
Drugo, Evropa mora investirati u vlastitu dugoročnu sigurnosnu strategiju, neovisno o Trumpovim svakodnevnim promjenama politike. To zahtijeva prihvatanje surove realnosti: američka domaća politika više nije privremeno narušavanje transatlantske stabilnosti. Trump je pokazao koliko lako američka vanjska politika može degenerirati u transakcijski nacionalizam. Evropa mora u skladu s tim planirati ključne prioritete poput sigurnosti i geoekonomske stabilnosti. Poljski Donald Tusk se, na primjer, ističe po tome što Varšavu drži usmjerenom na koordinaciju EU po pitanju Ukrajine i odbrane, umjesto da reaguje na svaku Trumpovu provokaciju.
Evropa nema manjak odgovora, izvještaji bivših italijanskih premijera Enrica Lette i Maria Draghija to dokazuju, ali joj nedostaje sposobnost djelovanja.
Centralna lekcija Trumpovog drugog mandata nije da je globalna politika postala haotična, već da je sama pažnja postala strateško bojno polje međunarodne politike. A ratovi pažnje se ne dobijaju bržim reagovanjem. Dobivaju se odlučivanjem šta zaslužuje pažnju. Evropa ne mora da nadmaši Trumpa na društvenim mrežama. Mora da ga nadmaši u planiranju.
