Postoje odluke koje nadilaze dnevnu politiku i ulaze u sferu historijskih prekretnica. Odluka administracije Donalda Trumpa da Saudijskoj Arabiji otvori put ka razvoju naprednog civilnog nuklearnog programa spada upravo u tu kategoriju.
Na prvi pogled riječ je o energetskom i tehnološkom partnerstvu između dvije dugogodišnje saveznice. Međutim, ispod diplomatskog jezika krije se mnogo ozbiljnije pitanje: da li Washington upravo potkopava sistem koji je više od pola stoljeća služio kao brana širenju nuklearnog oružja?
Sjedinjene Američke Države su decenijama gradile globalnu sigurnosnu arhitekturu na principu da što manje država posjeduje osjetljive nuklearne kapacitete, posebno tehnologiju obogaćivanja uranijuma, to je svijet sigurniji. Taj princip nije bio samo američka politika nego i temelj režima neširenja nuklearnog oružja, uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata i dodatno učvršćenog Sporazumom o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
Upravo zato je najsporniji dio američko-saudijskog sporazuma mogućnost da Rijad razvije kapacitete za obogaćivanje uranijuma na vlastitoj teritoriji. Formalno, takvi kapaciteti mogu služiti isključivo za proizvodnju goriva za nuklearne elektrane. Ali historija pokazuje da je granica između civilnog i vojnog nuklearnog programa često mnogo tanja nego što političari žele priznati.
Iran je najbolji primjer. Godinama je tvrdio da njegov nuklearni program ima isključivo civilne svrhe, dok su SAD i njihovi saveznici insistirali da obogaćivanje uranijuma predstavlja potencijalnu prijetnju svjetskom miru. Washington je zbog toga uveo teške sankcije, vršio diplomatski i vojni pritisak i pokušavao ograničiti svaki korak Teherana u razvoju nuklearne tehnologije.
Danas se postavlja pitanje: ako je obogaćivanje uranijuma neprihvatljivo za Iran, zašto postaje prihvatljivo za Saudijsku Arabiju?
Ovaj dvostruki standard teško je objasniti principima međunarodnog prava. Protivnici SAD-a već godinama tvrde da Washington pravila primjenjuje selektivno – strogo prema protivnicima, fleksibilno prema saveznicima. Novi sporazum daje dodatnu težinu toj optužbi i pruža snažno propagandno oružje državama poput Rusije, Kine i Irana, koje nastoje prikazati američku politiku kao vođenu interesima, a ne univerzalnim pravilima.
Problem, međutim, nije samo u percepciji licemjerja. Mnogo ozbiljnija je mogućnost da sporazum pokrene lančanu reakciju u cijeloj regiji.
Saudijska Arabija je najveća arapska ekonomija i jedna od najutjecajnijih sila Bliskog istoka. Ako ona dobije pravo na osjetljive nuklearne tehnologije, teško je zamisliti da druge regionalne sile neće tražiti isti tretman. Turska već godinama razvija vlastiti nuklearni energetski program i pokazuje ambiciju da igra samostalniju geopolitičku ulogu. Egipat također ulaže u nuklearnu energiju. U takvom okruženju svaka nova privilegija jednoj državi postaje argument za druge da traže identičan status.
Tako obično počinju utrke u naoružanju – ne otvorenim objavama da neko želi bombu, nego postepenim širenjem tehnoloških kapaciteta pod izgovorom energetskih potreba i nacionalnog razvoja.
Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da je saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman još 2018. godine izjavio da kraljevstvo ne želi razviti nuklearnu bombu, ali da bi to učinilo ako Iran prvi razvije takvo oružje. Ta rečenica pokazuje da se nuklearno pitanje u Rijadu ne posmatra samo kroz prizmu energetike nego i kroz sigurnosnu ravnotežu s Iranom.
Drugim riječima, Saudijska Arabija ne traži samo elektrane. Ona traži stratešku opciju.
Pristalice sporazuma tvrde da je riječ o realističnom pristupu. Ako Washington ne pomogne Saudijskoj Arabiji, kažu, to će učiniti Kina ili Rusija, čime bi SAD izgubile utjecaj nad saudijskim programom i prepustile tržište konkurentima. Taj argument ima određenu težinu, posebno u trenutku kada se globalno nadmetanje velikih sila sve više vodi kroz tehnologiju, energiju i infrastrukturu.
Ali čak i ako je takva logika pragmatična, ona ne uklanja osnovni problem: svaki izuzetak slabi režim neširenja. Kada jedna država dobije povlašten tretman, druge dobijaju argument da traže isto. Vremenom se sistem pretvara u mrežu političkih pogodbi umjesto u skup univerzalnih pravila.
U Izraelu se zbog toga sporazum prati s velikom nelagodom. Izrael se smatra jedinom državom na Bliskom istoku za koju se vjeruje da posjeduje nuklearno oružje, iako to nikada nije službeno potvrdio. Pojava još jedne regionalne sile s kapacitetima za obogaćivanje uranijuma mogla bi dugoročno promijeniti sigurnosnu ravnotežu i povećati pritisak na izraelsku strategiju odvraćanja.
Još je važnije pitanje šta će se dogoditi ako se politička situacija u Saudijskoj Arabiji jednog dana promijeni. Današnji saveznik ne mora biti i sutrašnji. Nuklearna infrastruktura, jednom izgrađena, ostaje na raspolaganju budućim generacijama političkih lidera, čije namjere niko ne može unaprijed garantovati.
Zbog toga se nuklearna politika nikada ne planira samo za mandat jednog predsjednika ili jedne vlade. Ona se planira za decenije unaprijed.
Donald Trump je tokom svoje političke karijere više puta pokazao spremnost da ruši ustaljene međunarodne norme i pregovara direktno, često mimo tradicionalnih diplomatskih okvira. Njegove pristalice to vide kao snagu i sposobnost da postiže dogovore koje drugi nisu mogli. Kritičari, međutim, upozoravaju da se takvim pristupom mogu potkopati mehanizmi koji su, uprkos svim manama, pomogli da se broj nuklearnih sila zadrži ograničenim.
Ako Saudijska Arabija dobije ovaj kapacitet, šta će spriječiti Tursku da sutra zatraži isto? Ili Egipat? Ili neku drugu regionalnu silu koja osjeća da je zapostavljena?
Ovako obično počinje trka u naoružanju: ne raketama, već izgovorima.
Ironija je gorka. Amerika je godinama prijetila Iranu, nametala sankcije i tvrdila da obogaćivanje urana predstavlja prijetnju svjetskom miru. Danas se isti argument relativizira kada je u pitanju strateški partner.
Ovaj dvostruki standard ne uvjerava nikoga. Naprotiv, protivnicima Washingtona daje najmoćnije propagandno oružje: optužbu da se međunarodno pravo primjenjuje prema interesu, a ne principu.
Pristalice Donalda Trumpa će reći da je ovo "realpolitika". Da ako Amerika to ne učini, hoće Kina ili Rusija. To može biti praktičan argument. Ali čak ni najpragmatičnija logika ne mijenja činjenicu da svaki izuzetak postavlja presedan, a svaki presedan slabi sistem koji je izgrađen da obuzda širenje nuklearnog oružja.
Svijet u kojem sve više država posjeduje osjetljive tehnologije više nije siguran svijet. To je svijet u kojem diplomatska kriza, pogrešna procjena ili impulzivni vođa mogu proizvesti nepovratne posljedice.
Nije prvi put da Donald Trump prkosi međunarodnim normama. Ali kada politički ego počne utjecati na globalnu nuklearnu ravnotežu, cijenu ne plaćaju samo Amerikanci. Može je platiti cijelo čovječanstvo.
Historija ne sudi vođama po sporazumima koje potpisuju na službenim ceremonijama. Ona ih sudi po posljedicama koje ostavljaju za sobom.
A ako ova odluka postane početna tačka nove nuklearne utrke na Bliskom istoku, onda se neće pamtiti kao diplomatski uspjeh. Pamtit će se kao trenutak kada su kratkoročni interesi i političke ambicije počeli uklanjati jednu od najvažnijih prepreka međunarodnoj sigurnosti
Historija će ovaj sporazum vjerovatno ocjenjivati ne po ceremonijama potpisivanja i diplomatskim izjavama, nego po njegovim dugoročnim posljedicama. Ako ostane strogo pod međunarodnim nadzorom i ne dovede do regionalne proliferacije, mogao bi biti zapamćen kao uspješan energetski aranžman. Ali ako postane početna tačka nove nuklearne utrke na Bliskom istoku, onda će se pamtiti kao trenutak kada su kratkoročni geopolitički i ekonomski interesi počeli potkopavati jednu od najvažnijih prepreka globalnoj nesigurnosti.
A u svijetu u kojem sve više država posjeduje osjetljive nuklearne tehnologije, dovoljno je da jedna kriza izmakne kontroli da posljedice postanu nepovratne. Upravo zato pitanje saudijskog nuklearnog programa nije samo pitanje Bliskog istoka. To je pitanje budućnosti međunarodnog poretka i granica koje su svjetske sile spremne pomjeriti kada procijene da im to politički odgovara.
