Bombe na terminalu na ostrvu Kharg bi zaustavile 85% teheranskog izvoza
Potapanje Irana i osakaćivanje Kine. Ovo je dvostruki udarac Donalda Trumpa da nanese novi poraz Zmaju.
Kao i u slučaju Venecuele, oružje je ovaj put nafta.
Nafta bi, u slučaju američkog napada na Islamsku Republiku, imala negativan utjecaj ne samo na ekonomiju, već i na strateški politički ugled Kine.
Zmaj, naviknut da se svijetu predstavlja kao prvak takozvanog "Globalnog Juga", našao bi se, po drugi put od početka godine, pasivno posmatrajući pad "prijateljske" vlade koju je desetkovala američka vojna moć.
Da bismo razumjeli "Donaldov" plan, dovoljno je samo pogledati rute sirove nafte. Sa 209 milijardi barela skrivenih pod zemljom, Islamska Republika kontrolira treće najveće rezerve na svijetu, nakon Venecuele i Saudijske Arabije. A s proizvodnjom otprilike 3,2 miliona barela dnevno, ujedno je i šesti najveći proizvođač na svijetu.
Ali zbog sankcija koje su nametnule Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i Ujedinjeni narodi, 80% ovog bogatstva nema izlaz izvan Kine, koja koristi ove pošiljke za pokrivanje 14% svoje potrošnje. Do sada je to bila zlatna prilika za Peking, koji je, zahvaljujući nevoljkosti drugih tržišta da osporavaju sankcije, u stanju osigurati iransku sirovu naftu po cijenama oko 6-10 dolara po barelu nižim od službenih cijena.
Međutim, voz je u opasnosti da se zaustavi. I da bi se zaustavio, nije potrebno uništiti režim u Teheranu. Ova operacija rizikuje da bude duga i komplikovana, s obzirom na složenost iranskog energetskog sistema i sigurnosnog aparata sposobnog da preživi eliminaciju vrhovnog vođe Alija Hamneija i njegove političko-religijske elite.
Da bi se blokirao protok iranske nafte, bilo bi dovoljno bombardirati terminal na ostrvu Kharg. Napadom na ovaj naftni terminal, Trump bi presjekao iransku jugularnu venu, ključni prolaz za protok od 7 miliona barela dnevno, što je ekvivalentno 85% iranskog izvoza sirove nafte. Zahvaljujući apsolutnoj zračnoj nadmoći koja je već demonstrirana prošlog juna tokom takozvanog "12-dnevnog rata", SAD bi mogle blokirati izvoz iranske sirove nafte za manje od 24 sata, prisiljavajući Kinu da osigura zalihe energije koje su prethodno pokrivale 14% njene potrošnje.
Razoran udarac za Teheran, ali i za ekonomiju Pekinga, koja bi se našla u situaciji da ima mnogo veće troškove za vlastitu proizvodnju, postajući mnogo manje konkurentna na međunarodnim tržištima.
Ali najgori udarac bio bi političko-strateški. Nakon što je dozvolio da Nicolas Maduro, više puta prikazan kao "dobar prijatelj" vezan "međusobnim povjerenjem", završi u američkim zatvorima, kineski predsjednik bi se sada našao kao svjedok napada na Iran, zemlju koja je ranije opisana kao "strateški partner" dostojan da zauzme "istaknuto mjesto na kineskoj diplomatskoj agendi na Bliskom istoku".
Ovo bi bio ogroman korak unazad za kineskog predsjednika koji je, još prošlog aprila, obećao da će "nastaviti pružati pomoć" svim prijateljima i saveznicima na hvaljenom "Globalnom jugu".
