U julu 1995. u zaštićenoj zoni, koju je proglasilo Vijeće sigurnosti i koje su trebale štiti snage UN-a, vojska, policija i paravojne formacije bosanskih Srba počinile su jedan od najvećih zločina od Drugog svjetskog rata u Evropi.
U samo nekoliko dana ubijeno je više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok su žene, djeca i starije osobe prisilno protjerani. Ove godine na godišnjicu genocida u Srebrenici net.hr objavio je priču o svjedoku pokajniku Draženu Erdemoviću. Priču prenosimo u cjelosti.
Na suđenju Mladiću
U tišini haške sudnice, riječi Dražena Erdemovića odzvanjale su težinom neizrecivog zločina. Bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda tzv. Vojske Republike Srpske (VRS), stajao je kao svjedok tužilaštva na suđenju Ratku Mladiću i mirnim, gotovo mehaničkim glasom opisivao kako je, zajedno sa svojim suborcima, u jednom danu strijeljao više od hiljadu bošnjačkih muškaraca i dječaka, priznavši pritom da je osobno usmrtio između 70 i 100 ljudi.
Njegovo priznanje, prvo takve vrste pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, nije bilo samo ključan dokaz u procesu protiv Mladića, već i duboko uznemirujuća ispovijest čovjeka koji je postao stroj za ubijanje, a zatim odlučio progovoriti, progonjen, kako je rekao, vlastitom savješću i duhovima prošlosti.
Tog jula 1995. godine, dan je na poljoprivrednom dobru Branjevo kod sela Pilica, nedaleko od Zvornika, započeo kao i svaki drugi. No, oko 10 sati ujutro, idilu je prekinuo dolazak prvog autobusa. U njemu su bili muškarci i dječaci iz Srebrenice, od petnaestogodišnjaka do staraca od 60 godina.
Bili su u civilnoj odjeći, vezanih ruku i s povezima preko očiju. Erdemović i sedam drugih pripadnika njegovog odreda dobili su naređenje od časnika Brane Gojkovića: "Strijeljajte ih." Ono što je uslijedilo bio je metodičan, hladnokrvan masakr koji je trajao blizu šest sati.
Zarobljenici su izvođeni iz autobusa u skupinama po deset, postrojavani na livadi iza zgrade farme i ubijani rafalima iz automatskih pušaka, s leđa. Autobusi su neprekidno pristizali, između 15 i 20 njih toga dana.
Krvoproliće je zaustavljeno tek oko 16 sati, kada je njihovu "smjenu" preuzela druga jedinica iz Bratunca. Nakon masakra na Branjevu, isti visoki, sijedi potpukovnik VRS-a koji im je ujutro prenio instrukcije, vratio se s novim zadatkom: u Domu kulture u Pilici čekalo je još oko 500 zarobljenika koje je trebalo pogubiti. Prema Erdemovićevom svjedočenju, tada su on i ostali pripadnici 10. diverzantskog odreda odbili poslušnost.
Sjedili su u kafiću preko puta Doma kulture i slušali pucnjeve i eksplozije dok su vojnici iz Bratunca izvršavali i taj zadatak.
Ko je bio Dražen?
Ko je bio Dražen Erdemović prije nego što je postao egzekutor? Rođen 1971. u Tuzli, u radničkoj obitelji miješanog porijekla - majka Hrvatica, otac Srbin - odrastao je u multietničkom duhu Jugoslavije. Po struci bravar, vojni rok odslužio je u JNA, a s izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini našao se u vrtlogu u kojem su, kako je rekao, izbori bili svedeni na preživljavanje. Nakon kratke epizode u HVO-u, 1994. godine priključio se tzv. vojsci Republike Srpske, primarno iz ekonomskih razloga i kako bi izbjegao prisilnu mobilizaciju.
Dodijeljen je elitnoj jedinici, 10. diverzantskom odredu, koji je bio izravno podređen Glavnom stožeru VRS-a. U svom svjedočenju i pravnom procesu, Erdemović je tvrdio da je bio suočen s ultimatumom. Kada je pokušao odbiti sudjelovanje u strijeljanju na Branjevu, nadređeni mu je, prema njegovim riječima, zaprijetio smrću. Poruka je bila jasna: "Ubij ili ćeš biti ubijen". Iako Haški sud kasnije nije prihvatio prisilu kao potpunu obranu od optužbe za ubistvo, taj je argument uvažen kao značajna olakšavajuća okolnost koja je utjecala na visinu njegove kazne.
Progonjen onim što je učinio, Erdemović nije mogao dugo šutjeti. U martu 1996. godine, nakon što je svoju priču ispričao jednoj američkoj novinarki, uhapšen je u Srbiji i ubrzo izručen u Hag. Tamo je postao prvi optuženik koji je, bez nagodbe, priznao krivicu za zločine protiv čovječnosti.
Njegova odluka da progovori bila je, kako je objasnio, vođena dubokim unutrašnjim porivom. "Zbog žrtava, zbog moje savjesti, zbog mog života, mog djeteta, moje supruge, ne mogu poništiti ono što sam rekao", kazao je sucima, objašnjavajući zašto je odbio savjet advokata da promijeni iskaz.
- Iako sam znao da će moja porodica, moji roditelji, brat, sestra, imati problema zbog toga, nisam htio odustati - rekao je. Njegovo kajanje bilo je sveobuhvatno.
Kajanje u sudnici
- Žao mi je svih žrtava, ne samo onih koji su tada ubijeni na toj farmi, žao mi je svih žrtava u bivšoj Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu nacionalnost - rekao je u obraćanju koje je postalo simbol kompleksnosti individualne krivice unutar organiziranog zločina.
Nakon žalbenog postupka, prvobitna kazna od 10 godina zatvora smanjena mu je na pet. Sud je uzeo u obzir njegovo kajanje, mladost, činjenicu da je djelovao pod prisilom te, najvažnije, njegovu iznimnu saradnju s tužilaštvom.
Erdemović je postao krunski svjedok u nekim od najvažnijih suđenja na Haškom sudu, uključujući procese protiv Radislava Krstića, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Njegovo svjedočenje "iznutra" pružilo je neoborive dokaze o sistemskoj prirodi masakra u Srebrenici.
Nakon odslužene kazne 2000. godine, Dražen Erdemović je s porodicom uključen u program zaštite svjedoka. Dobio je novi identitet i preseljen je na nepoznatu lokaciju. Njegov daljnji život obavijen je velom tajne, daleko od zemlje u kojoj je istovremeno bio i zločinac i ključni kotačić u mehanizmu pravde.
