Sarajevo se prisjetilo Abdulaha Sidrana: “Hvala vam što ne date da ga nema”
Druga godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika, Abdulaha Sidrana, obilježena je u Sarajevu emotivnim i dostojanstvenim programom održanim u Bošnjačkom institutu. Večer posvećena velikanu bh. književnosti okupila je brojne poštovaoce njegovog lika i djela, prijatelje, kolege i mlade umjetnike koji su željeli odati počast čovjeku čije su riječi ostale duboko urezane u kulturno pamćenje zemlje.
Program je organizovan u saradnji Bošnjačkog instituta i Fondacije Sidran, a kroz večer je publiku vodio novinar i dugogodišnji kulturni hroničar Dževdet Tuzlić. On je podsjetio da Sidran nije bio samo pjesnik i scenarista, već i glas jedne epohe, čovjek koji je svojim stihovima i rečenicama oblikovao način na koji mnogi danas razumiju Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
Muzički dio programa povjeren je Šukiju Planjaninu, dok su glumci Tarik Džinić i Snežana Bogićević čitali Sidranove stihove, vraćajući prisutne u vrijeme kada su njegove pjesme prvi put osvajale čitatelje i postajale dio kolektivnog identiteta. Njihove interpretacije izazvale su snažne emocije i tišinu u sali, onu vrstu tišine koja govori više od riječi.
Direktorica Bošnjačkog instituta Amina Rizvanbegović Džuvić istakla je da ovakvi susreti nisu zamišljeni kao večeri tuge, već kao proslave nasljeđa koje je Sidran ostavio iza sebe.
„Ovo nije povod da žalimo, već da slavimo Sidrana, njegovu poeziju i sve što je ostavio u nasljeđe. Ono je ogromno za naš grad, zemlju i svakog od nas pojedinačno. Tome želimo posvetiti ovu večer i sva buduća obilježavanja“, kazala je, dodajući da je Sidran bio ne samo veliki pisac, nego i istinski prijatelj ove institucije i ljudi koji su je gradili.
Posebno emotivan trenutak večeri bio je obraćanje njegove kćerke, Mirande Sidran, koja danas vodi Fondaciju Sidran. Ona se kratko obratila prisutnima, ali je njen glas nosio težinu i zahvalnost cijele porodice.
„Neću dužiti. Samo ću reći – hvala vam što ne date da ga nema“, poručila je publici koja je do posljednjeg mjesta ispunila salu Bošnjačkog instituta.
Književnica Emsura Hamzić pročitala je Sidranovu pjesmu „Otac se vraća sa službenog puta“, ali i svoju pjesmu „Smiješi se, radosti moja“, naglasivši da je Sidran bio „čarobnjak riječi“ i čovjek koji je nesebično pomagao mladim autorima. Istakla je da je znao stati iza svakoga ko je tek ulazio u književni svijet, pružajući podršku i savjete koji su mnogima bili presudni.
O ličnim susretima sa Sidranom govorio je i novinar i književnik Ruždija Adžović, prisjećajući se kako je Sidran napisao recenziju za njegovu pripovijetku „Sebijini snovi“, po kojoj je kasnije nazvana i cijela knjiga. Njegova anegdota o Sidranovom duhovitom komentaru na naslov izazvala je smijeh i podsjetila prisutne na Sidranov prepoznatljivi humor, koji je bio jednako oštar koliko i topao.
Iako nije mogao prisustvovati događaju, književnik Boris Lalić poslao je pisano obraćanje u kojem je Sidranovo stvaralaštvo opisao kao „zvjezdani prah koji je padao posvuda“, dodajući da je i sam, pod tim utjecajem, godinama osjećao da pomalo svjetluca. Nakon Sidranove smrti, kako je naveo, shvatio je koliko je zapravo bio mali u odnosu na veličinu čovjeka kojem je odavao počast.
U okviru programa održana je i premijerna projekcija lirskog videa inspirisanog Sidranovom pjesmom „Partizansko groblje“, čiji je autor Nedim Zlatar. Također je predstavljena i poštanska marka sa Sidranovim likom, kao trajni podsjetnik na njegovo mjesto u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Predstavnici BH Pošte istakli su da je Sidranovo stvaralaštvo – bilo kroz poeziju, prozu ili filmske scenarije – ostavilo neizbrisiv trag u oblikovanju kulturnog identiteta zemlje.
Večer u Bošnjačkom institutu pokazala je da Sidranovo ime i djelo ne žive samo u knjigama i arhivama, nego i u ljudima koji su ga čitali, slušali i poznavali. Dvije godine nakon njegove smrti, Sarajevo je još jednom potvrdilo da se veliki pisci ne zaboravljaju – oni ostaju u jeziku, u gradu i u generacijama koje dolaze.
