U Bosni i Hercegovini ništa ne kasni – sve je zaustavljeno namjerno.
Ovo više nije pitanje sporosti sistema, loše koordinacije ili “komplikovanog uređenja”. To su odavno potrošeni izgovori. Istina je jednostavnija i mnogo brutalnija: ova zemlja je svjesno zakočena, a kočnicu drže oni koji se najglasnije zaklinju da je vode.
Ovdje se ne odlučuje – ovdje se blokira. Ovdje se ne gradi – ovdje se čeka. I to čekanje nije slučajno, nije privremeno i nije rezultat nesporazuma. To je model upravljanja. Blokada kao strategija. Paraliza kao dokaz moći.
Svaki projekat koji bi olakšao život građanima pretvara se u političko minsko polje. Mostovi koji su fizički završeni ostaju zatvoreni kao simboli političkog apsurda. Novac koji pripada građanima zarobljen je u procedurama koje se razvlače dok ne izgube smisao. Mjere koje bi barem privremeno olakšale svakodnevicu – poput smanjenja troškova goriva – guše se u beskrajnim “razmatranjima”.
I dok se sve to dešava, politička scena izgleda kao loše režirana predstava u kojoj se stalno ponavlja ista scena: sastanci bez rezultata, izjave bez sadržaja, sukobi bez posljedica. Niko ne odgovara, niko ne popušta, niko ne rješava. Jer rješavanje problema nije cilj – održavanje problema jeste.
Ova zemlja danas funkcioniše po perverznom principu: što je veća šteta za građane, to je veća politička vrijednost blokade. Jer svaka zaustavljena odluka postaje sredstvo ucjene. Svaki zastoj je poluga pritiska. Svaka kriza je prilika za dokazivanje “snage”.
To nije politika – to je hladna kalkulacija.
U toj kalkulaciji, građani su svedeni na statistiku. Na broj koji se aktivira svake četiri godine, a između izbora služi kao kulisa. Njihovi problemi nisu prioritet, nego alat. Njihova frustracija nije alarm, nego gorivo.
A realnost koju žive nema nikakve veze sa realnošću onih koji odlučuju. Dok običan čovjek stoji u kolonama, gubi sate, dane i živce, politička elita prolazi bez zaustavljanja. Ne samo fizički, uz rotacije i pratnje – nego i simbolično. Oni ne dodiruju posljedice vlastitih odluka. Oni žive izvan sistema koji kreiraju.
Kako onda očekivati razumijevanje? Kako očekivati hitnost? Kako očekivati bilo kakav osjećaj odgovornosti?
Ne treba. Jer odgovornost ne postoji u sistemu gdje neuspjeh nema cijenu.
Najopasniji dio ove priče nije ni blokada sama po sebi – nego način na koji se ona opravdava i prodaje. Građanima se konstantno servira ista poruka, upakovana u različite varijacije: ako ne podržite “svoje”, izgubit ćete sve. Identitet, sigurnost, budućnost. Strah je temelj političkog opstanka.
I taj strah radi. Godinama radi.
Ljudi glasaju ne zato što vjeruju, nego zato što se boje. Boje se promjene više nego stagnacije. Boje se nepoznatog više nego poznatog propadanja. I upravo ta psihologija održava sistem netaknutim.
Jer u atmosferi straha, blokada postaje patriotski čin. Nesposobnost se pretvara u “principijelnost”. Nedostatak dogovora postaje “zaštita nacionalnih interesa”. A političari koji ne mogu riješiti ni osnovne stvari predstavljaju se kao branioci naroda.
To je najveća obmana.
Istina je daleko prizemnija: ako neko ne zna postići dogovor, ne zna upravljati. Ako neko konstantno proizvodi krize, ne rješava ih. Ako neko koristi blokade kao alat, onda mu rješenja nisu u interesu.
U bilo kojem funkcionalnom društvu, takvi bi političari bili politički završeni. U Bosni i Hercegovini, oni su standard.
I zato se ništa ne mijenja.
Jer promjena bi značila kraj komfora. Kraj igre bez odgovornosti. Kraj sistema u kojem možeš blokirati državu, a ostati na funkciji. Kraj politike bez posljedica.
Bosna i Hercegovina danas nije zemlja bez potencijala. Nije čak ni zemlja bez rješenja. Ona je zemlja bez političke volje da se ta rješenja primijene.
I dok god je tako, mostovi će ostajati zatvoreni i kad su izgrađeni. Novac će kasniti i kad postoji. Odluke će se odgađati i kad su hitne.
A građani će nastaviti živjeti u državi koja je stalno na pauzi – ali nikad na odmoru.
Jer ovdje se ne radi o tome da sistem ne funkcioniše.
On funkcioniše savršeno.
Samo ne za one zbog kojih bi trebao postojati.
