Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT) nalazi se u stanju koje se više ne može opisati kao kriza, već kao institucionalna agonija. Upozorenja o finansijskom kolapsu državnog javnog servisa ne traju mjesecima, već godinama, ali ono što se dešava danas jasno pokazuje da je politička šutnja postala svjesna odluka, a ne propust.
U posljednjem očajničkom potezu, iz BHRT-a je institucijama vlasti upućen apel za hitnu intervenciju. Traži se ono što bi u svakoj funkcionalnoj državi bilo samorazumljivo – privremena finansijska pomoć kako bi se spriječilo potpuno gašenje javnog servisa, isplata doprinosa zaposlenima, izmirenje dugova prema domaćim i međunarodnim partnerima, te rješavanje pitanja neprebačenih sredstava od RTV takse, čiji je dug premašio 102 miliona konvertibilnih maraka.
Riječ je o novcu koji BHRT-u pripada po zakonu, a čije zadržavanje je potvrđeno i odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ipak, sudski procesi traju, a BHRT više nema vremena. Javna televizija ne može čekati pravosnažne presude dok joj prijete blokade računa, zapljene imovine i gubitak međunarodnog statusa, uključujući i ozbiljne posljedice u odnosima s Evropskom radiodifuznom unijom.
Najopasniji aspekt ove situacije nije samo finansijski slom BHRT-a, već potpuni izostanak reakcije državnih institucija. Apel je upućen, rokovi su poznati, posljedice su jasno naznačene – ali odgovora nema. Nema hitne sjednice, nema javnog stava, nema političke odgovornosti. Postoji samo tišina.
Ta tišina nije neutralna. Ona je politička poruka. Poruka da državni javni servis nije prioritet, da se zakoni mogu ignorisati, da odluke Ustavnog suda mogu ostati mrtvo slovo na papiru, i da se evropski standardi mogu spominjati samo deklarativno, dok se u praksi sistematski urušavaju.
Gašenje BHRT-a ne bi bilo samo kraj jedne medijske kuće. To bi bio udar na ustavni poredak, na informisanje građana na državnom nivou i na samu ideju Bosne i Hercegovine kao funkcionalne države. Bez državnog javnog servisa, BiH bi postala presedan u Evropi – zemlja koja formalno teži Evropskoj uniji, ali nije u stanju održati osnovne stubove javnog informisanja.
Još opasnija je činjenica da se paralelno ignorišu i sistemska pitanja. Niko se ozbiljno ne bavi dugoročnom održivošću javnih emitera, reformom RTV sistema, niti modelima stabilnog finansiranja. Sve se svodi na preživljavanje iz mjeseca u mjesec, dok se problem gura pod tepih, u nadi da će se sam od sebe riješiti.
Neće.
Ako BHRT padne, to neće biti tehnički ili finansijski incident. To će biti politička odluka, donesena ne djelovanjem, već svjesnim nedjelovanjem. A odgovornost za takav ishod neće biti apstraktna – ona će imati vrlo konkretna imena i funkcije.
Pitanje više nije hoće li BHRT preživjeti bez pomoći države. Pitanje je hoće li država preživjeti vlastitu ravnodušnost prema institucijama koje je sama osnovala.
