Pitanje državne imovine u Bosni i Hercegovini već godinama funkcioniše kao svojevrsni lakmus test stvarne prirode države: da li je ona suvereni političko-pravni subjekt sa jasno definisanim vlasništvom nad teritorijom i resursima, ili je i dalje prostor u kojem se osnovna pitanja odgađaju kroz institucionalni vakuum, političke blokade i tumačenja dejtonskog kompromisa koja se međusobno isključuju.
Najnovije ponovne najave mogućih rješenja, uključujući i ideju formiranja posebnog tijela koje bi odlučivalo o namjeni državnog zemljišta, otvaraju više pitanja nego što nude odgovora. Suštinski problem nije tehničke prirode, niti se svodi na administrativno upravljanje šumama, rijekama ili građevinskim zemljištem. Ovo je, prije svega, pitanje političkog vlasništva nad državom i različitih interpretacija njenog ustavnog poretka.
U tom smislu, svaka inicijativa koja ide ka “komisijskom rješenju” ili ad hoc modelima upravljanja, bez prethodno jasno definisanog zakonskog okvira, riskira da postane samo još jedan pokušaj upravljanja simptomima, a ne uzrocima problema. Jer, osnovna nesuglasica u Bosni i Hercegovini nije u tome kako upravljati imovinom, nego ko je njen titular.
S jedne strane, institucije na nivou države i dio političkog spektra u Sarajevu insistiraju na stavu da je država jedini vlasnik imovine i da se samo kroz državni zakon može urediti njeno korištenje. S druge strane, političke strukture iz Republike Srpske ovaj koncept odbacuju, tvrdeći da je imovina već “definisana” dejtonskim arhitekturalnim kompromisom i entitetskom linijom podjele nadležnosti.
U toj dubokoj interpretativnoj praznini između dva politička narativa nastaje prostor u kojem se blokiraju strateški projekti, usporavaju investicije i proizvodi institucionalna nesigurnost koja direktno utiče na ekonomski razvoj. Primjeri infrastrukturnih projekata, od energetskih koridora do saobraćajne infrastrukture, pokazuju da pitanje imovine više nije samo pravna dilema, nego i razvojna kočnica.
Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste činjenica da se u rješavanje ovog pitanja sve češće uključuje međunarodni faktor, kroz instituciju visokog predstavnika Christian Schmidt i širi okvir međunarodnih pritisaka i posredovanja. Iako se to formalno predstavlja kao podrška domaćem dijalogu, u praksi se otvara prostor za percepciju da BiH sama nije u stanju riješiti ni jedno od svojih ključnih državnih pitanja bez vanjskog arbitra.
Takva dinamika dugoročno proizvodi političku ambivalenciju: domaći akteri ne preuzimaju punu odgovornost jer računaju na međunarodnu intervenciju, dok međunarodni akteri ostaju uključeni jer domaći dogovor ne nastaje. U tom krugu, pitanje državne imovine postaje simbol šireg problema – nedovršene državnosti.
Posebno je indikativno da se u diskursu sve češće pojavljuju ideje “komisijskog” ili “stručnog” upravljanja imovinom. Na prvi pogled, to djeluje kao pragmatičan izlaz iz političkog ćorsokaka. Međutim, u realnosti Bosne i Hercegovine, gdje su i najstručnija tijela često politički instrumentalizovana, takva rješenja lako mogu postati samo novi sloj birokratske neodgovornosti.
Bez jasnog političkog dogovora o titularu, svaka komisija postaje tehnički mehanizam za odgađanje odluke, a ne instrument njenog donošenja. Drugim riječima, ona može upravljati procesom, ali ne može riješiti suštinski spor.
U isto vrijeme, insistiranje na tvrdnji da “državna imovina ne postoji” u pravnom smislu, kao i suprotno insistiranje da je sve isključivo državno, predstavljaju dvije političke krajnosti koje ne ostavljaju prostor za kompromis. A bez kompromisa, ovaj problem ne može biti zatvoren, nego samo periodično reaktiviran u zavisnosti od političkih okolnosti.
Zato se pitanje državne imovine ne može posmatrati izolovano od šireg ustavnog i političkog aranžmana Bosne i Hercegovine. Ono je direktno povezano sa funkcionalnošću institucija, odnosom između nivoa vlasti i, konačno, sa samim karakterom države koja je nastala kao rezultat međunarodnog mirovnog sporazuma, ali nikada nije do kraja definisala unutrašnji konsenzus o svojoj strukturi.
U tom smislu, svaka nova inicijativa – bila ona domaća ili međunarodno podržana – koja ne ulazi u suštinu ovog političkog nesporazuma, ostaje samo privremeni pokušaj upravljanja krizom, a ne njeno rješavanje.
Bosna i Hercegovina tako ostaje u stanju produženog institucionalnog prelaza: dovoljno stabilna da funkcioniše u osnovnim okvirima, ali nedovoljno konsolidovana da riješi ključna pitanja svog suvereniteta. A upravo pitanje državne imovine ostaje jedno od onih koje najjasnije pokazuje granice tog sistema.
