U trenutku kada politički sistem Bosne i Hercegovine već godinama funkcioniše na ivici institucionalne blokade, pitanje državne imovine ponovo izbija u prvi plan – ovaj put uz snažan pritisak međunarodnog faktora.
Visoki predstavnik Christian Schmidt, prema dostupnim informacijama, razmatra čak tri verzije mogućeg lex specialisa kojim bi se pokušalo “otkočiti” pitanje raspolaganja državnom imovinom i otvoriti prostor za investicione projekte.
Na prvi pogled, argument zvuči poznato i politički primamljivo: bez jasnog pravnog okvira za upravljanje imovinom, nema velikih infrastrukturnih ulaganja. Međutim, ispod te površine krije se mnogo složenija i potencijalno opasnija dinamika.
Između prava i politike
Državna imovina u Bosni i Hercegovini nije samo administrativno pitanje – ona je suštinski vezana za definiciju same države. Ustavni sud Bosne i Hercegovine već je kroz niz presuda jasno naznačio da državna imovina pripada državi, a ne njenim nižim administrativnim jedinicama. Upravo na tim osnovama izgrađen je i raniji pravni okvir koji zabranjuje raspolaganje tom imovinom bez državnog zakona.
Ipak, praksa na terenu govori drugačije. Vlasti entiteta, posebno u Republika Srpska, već godinama vrše upise i koriste imovinu kao da je riječ o njihovom vlasništvu. Slični obrasci mogu se prepoznati i u djelovanju političkih struktura okupljenih oko HDZ Bosne i Hercegovine, naročito u slučajevima upravljanja energetskim resursima poput hidroelektrana.
U tom kontekstu, svako “rješenje” koje bi retroaktivno legaliziralo postojeće stanje ne bi bilo kompromis, već potvrda jednostranih poteza koji su godinama narušavali ustavni poredak.
Investicije kao politički izgovor
Argument o “investicionom zamahu” koristi se kao ključni motiv za ubrzavanje donošenja zakona. Projekti poput Južne interkonekcije često se navode kao dokaz da je hitno potrebno riješiti pitanje vlasništva nad zemljištem i infrastrukturom.
Ali postavlja se ključno pitanje: da li je zaista nemoguće realizirati investicije u okviru postojećih mehanizama? Komisija Vijeća ministara već postoji i ima mandat da odobrava izuzimanje parcela za potrebe projekata. Problem, dakle, nije nužno pravni vakuum – već politička volja i kontrola nad resursima.
Ako se zakon donosi kako bi se ubrzale investicije, zašto se istovremeno otvara prostor za trajno redefinisanje vlasništva nad šumama, rijekama, poljoprivrednim zemljištem i drugim resursima neprocjenjive vrijednosti?
Tihi konsenzus iza zatvorenih vrata
Posebno zabrinjava mogućnost da se iza kulisa oblikuje rješenje koje odgovara ključnim političkim akterima – prije svega SNSD i HDZ Bosne i Hercegovine. Njihove dugogodišnje političke težnje idu u pravcu jačanja entitetskih i etničkih kontrola nad teritorijom i resursima, često nauštrb državnih institucija.
Ukoliko bi jedan od predloženih zakona zaista predviđao da državi ostanu samo administrativne zgrade, dok bi sve ostalo bilo preneseno na niže nivoe vlasti, to ne bi bilo tehničko rješenje – već suštinska transformacija države.
Posljedice koje nadilaze ekonomiju
Gubitak kontrole nad državnom imovinom ne bi bio samo ekonomski udar. On bi direktno pogodio temeljne elemente suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Država koja nema kontrolu nad svojim prirodnim resursima i infrastrukturom postaje formalni okvir bez stvarne moći.
Takav presedan imao bi dugoročne posljedice – ne samo po unutrašnje odnose, već i po međunarodni položaj zemlje. U praksi, to bi značilo legalizaciju svega onoga što je proteklih decenija rađeno mimo ustava i zakona.
Vrijeme za transparentnost
Ako već postoji inicijativa za donošenje zakona ovakvog značaja, ona mora biti potpuno transparentna i predmet široke javne rasprave. Odluke koje određuju budućnost državne imovine ne mogu se donositi iza zatvorenih vrata niti pod pritiskom političkih rokova.
Jer u ovom slučaju, pitanje nije samo kako “otkočiti” investicije – već kakvu državu ostavljamo iza sebe.
A cijena pogrešne odluke mogla bi biti daleko veća od bilo kojeg investicionog projekta.
