Opozicija u Republika Srpska konačno je uradila ono što godinama obećava, a rijetko isporučuje – sjela, dogovorila se i podijelila funkcije.
Opozicija u RS-u se postrojila
Dogovor je jasan i bez zadrške: Branko Blanuša ide kao zajednički kandidat za predsjednika Republike Srpske. Za člana Predsjedništva BiH kandidovan je Nebojša Vukanović, dok bi izvršnu vlast, u slučaju izborne pobjede, preuzeo Draško Stanivuković kao premijer.
Tačka na raspodjelu vlasti stavljena je imenovanjem Jelena Trivić za predsjednicu Narodne skupštine RS – poziciju koja je godinama bila nedodirljiva za opoziciju.
Izvori tvrde da više nema prostora za “soliranja”, paralelne kandidature i sujete koje su opoziciju ranije koštale izbora. Poruka je, kažu, brutalno jednostavna: ili svi zajedno – ili niko. Ovaj put nema rezervnog plana.
Iako javno još vlada tišina, iza kulisa se već govori o startu najagresivnije opozicione kampanje do sada. Fokus će biti na direktnim udarima na vrh vlasti, personaliziranoj odgovornosti i poruci da je “vrijeme eksperimentiranja prošlo”.
Ako se ovaj dogovor ne raspadne prije nego što izađe pred birače – što je do sada bio omiljeni sport opozicije – oktobarski izbori mogli bi biti prvi nakon dugo vremena u kojima vlast u Republici Srpskoj zaista ima razloga za nervozu.
Ovaj dogovor opozicije pokušavaju minirati režimski mediji lansirajući špekulacije da bi počasni predsjednik Partije demokratskog progresa, Mladen Ivanić, mogao biti zajednički kandidat opozicije za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na predstojećim Općim izborima.
Potvrdu informacije da bi Mladen Ivanić mogao biti kandidat opozicije za člana Predsjedništva BiH mediji nisu uspjeli dobiti jer se on nije javljao na telefonske pozive.
Ako se ovim infromacijama doda informacija da su predstavnici pet političkih partija – Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine (SDP BiH), Naroda i Pravde, NES-a, stranke Naprijed i Pokreta demokratske akcije, samo desetak dana ranije potpisali u Banjoj Luci Sporazum o zajedničkom nastupu na općim izborima 2026. godine, onda u ovom entitetu ne bi trebalo biti većih iznenađenja za pozicioniranje stranka u izbornoj kampanji.
Naci-roker dijeli Hrvate
Ukoliko bi došlo do ozbiljnije saradnje između ova dva bloka stranaka to bi zasigunro rezultiralo većom izlaznošću Bošnjaka na izbore, posebno onih u dijaspori. Baš ti glasovi bi mogli donijeti prevagu, pa čak i odlučiti pobjednike izbora u RS-u. Dva su razgloga zbog kojih bi se uspavani i razočarani glasači u dijaspori mogli probuditi i mobilizirati. Prvi je svakako uvrijedljivi vokabular Milorada Dodika koji je prešao sve granice u omalovažavanju i vrijeđanju ovog naroda.Drugi je povjerenje koje bi glasači mogli dobiti zbog uvođenja tehničkih inovacija kroz izborne tehnologije kojima će biti smanjena mogućnost krađe glasova.
Iako je došlo do ujedinjenja opozicionog bloka stranaka s hrvatskim predznakom kojeg čini Petorka (HDZ-a 1990, HRS-a, HSS-a, HNP-a i HDS-a) oni jošnisu uspjeli istaknuti ime kandidata za hrvatskog člana državnog Predsjedništva, što pokazuje da su oni u mnogo težem položaju od opozicije u RS-u. Mediji to ocjenjuju da su u potrazi za svojim “blanušom”.
Ali višeje razloga zbog čega je hrvatska opozicija u težem položaju od opozicije u RS-u. Sam stil vladanja hravstkog stožernika Dragana Čovića se umnogome razlikuje od stila valdanj srpskog vožda Milorada Dodika. Dok Dodik voli kavgu i vulragne verbalne sukobe sa opozicijom, Čović je tipični “lukavi Latin” koji je u tišini ubio politički pluralizam u među bosanskim Hrvatima. Iako je izdominirao političkim životom Hrvata u Bosni i Hercegovini i postao neprikosnoveni stožernik koji ovim prostorima vlada više jednog desetljeća, njegova politika je postala kobna za njegov narod jer je rezultirala svojevrsnim egzodusom Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Pošto više ne može ničim pravdati svoju odgovornost za to, posegnuo je za najcrnjom manipulacijom domoljubnih osjećanja primivši naci-rokera Marka Perkovića Thompsona u svoj ured. Na krtike bošnjačkih i sprskih stranačkih lidera odgovorio je jetko i cinično: “Dalje prste od Hrvata”.
Neoustaštvo koje je zahvatilo Hrvatsku, a čija je ikona mržnje postao Thomposon, mnogo je pogubnije po Bosnu I Hercegovinu, kao multietničku sredinu, nego po Hrvatsku.
Opozicija naravno ne smije dirati ovu vruću temu, ali je Čović, koji se uporno deklariao kao evropski centrist, defenitivno stao u proćelje ekstremne hrvatske desnice. Tako da će rasplet u Hrvatskoj na ovoj temi u bitnom se odraziti i na politiku Čovića, jer je prošlo vrijeme dvostrukih konotacija.
Možda su ovo pokazatelji da je Čović svjestan svog kraja i da je krenuo na sve ili ništa. Zato bi izborna kampanja u Hercegovini mogla biti agresivnija nego do sada.
Još niko iz Sarajeva na odgovara na političke izazove unutar hrvatskog političkog korpusa. Ne znaju, ne smiju, neće?! Tako da još niko hrvatskoj Petorki nije priskočio u pomoć. A bez promjene političke klime u Hercegovini, pa i u Srednjoj Bosni, svugdje tam gdje dominira HDZ, nema promjene odnosa u Federaciji BiH.
