Prije tačno 20 godina Bosna i Hercegovina je potpisala Temeljni ugovor s Vatikanom. Godinu kasnije i Osnovni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
A Islamska zajednica, koja okuplja najveći broj vjernika u državi, i dalje čeka. Dvije decenije čeka. I dalje je građanin drugog reda.
Ovo nije slučajnost. Ovo je sistematska, dugogodišnja i ponižavajuća diskriminacija koju bošnjački političari uporno toleriraju, a često i aktivno omogućavaju.
Svi su potpisali, samo muslimani čekaju
Ugovor s Katoličkom crkvom potpisan je 19. aprila 2006. godine, dok su u Predsjedništvu sjedili Ivo Miro Jović, Mirko Šarović i Sulejman Tihić. Ugovor sa SPC-om potpisan je 2007. godine, za vrijeme Željka Komšića, Nebojše Radmanovića i Harisa Silajdžića. Dakle, i Hrvati i Srbi su dobili svoje ugovore čak i u vremenima kada su bošnjački predstavnici bili u Predsjedništvu.
Izetbegović preglasan
Nakon što je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine 2015. godine utvrdilo prijedlog ugovora i uputilo ga Predsjedništvu BiH, Bakir Izetbegović je, kao predsjedavajući, u aprilu 2018. godine uvrstio ovu tačku na dnevni red sjednice. Međutim, umjesto da Predsjedništvo raspravlja i glasa o ugovoru, Dragan Čović i Mladen Ivanić glasali su da se tačka skine s dnevnog reda, čime je Izetbegović preglasan, a Predsjedništvo uopće nije raspravljalo o prijedlogu.
Nakon izbora 2018. godine pitanje ugovora nije nestalo. Šefik Džaferović više puta je javno isticao da ugovor treba biti usvojen, a tema je ponovo otvorena u Predsjedništvu BiH. Ipak, ni u njegovom mandatu nije donesena konačna odluka niti je ugovor potpisan.
Bećirovićeva farsa
Slična situacija ponovila se i sada u mandatu Denisa Bećirovića. On je u oktobru 2025. godine zatražio sazivanje vanredne sjednice Predsjedništva BiH radi donošenja odluke o prihvatanju Osnovnog ugovora s Islamskom zajednicom. Međutim, ova sjednica nikada nije održana.
Ako su namjere Denisa Bećirovića zaista iskrene da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini konačno dobije isti status koji već skoro dvije decenije imaju Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva, logično je postaviti pitanje zašto, osim zahtjeva za održavanje vanredne sjednice, tokom svojih osmomjesečnih mandata predsjedavajućeg – uključujući i aktuelni – nije uvrstio ovu tačku na dnevni red redovne sjednice Predsjedništva BiH.
Posebno je licemjerno ponašanje Denisa Bećirovića. Čovjek koji voli da se predstavlja kao državnik i patriota, u oktobru 2025. godine traži vanrednu sjednicu – a onda ništa. Za osam mjeseci mandata predsjedavajućeg nije našao načina da ovu tačku uvrsti na redovni dnevni red.
Prema Poslovniku, dovoljno je da Bećirović i Komšić glasaju zajedno pa da se pitanje nađe na dnevnom redu. Moguće je glasati većinom. Moguće je ići do kraja, pa čak i suočiti se sa eventualnim vetom Željke Cvijanović. Ali ne. Lakše je držati govore, slati saopštenja i praviti se da se nešto radi.
Umjesto toga – tišina. Komforna tišina u kojoj Islamska zajednica ostaje jedina velika vjerska zajednica bez ugovora sa državom.
Čovićeve „primjedbe“ i bošnjačka poniznost
Kada je Dragan Čović 2018. godine rušio ugovor, imao je primjedbe na džuma-namaz, hadž, vakufsku imovinu, vjersko odijevanje… Dakle, na elementarna vjerska prava muslimana. I umjesto da bošnjački političari kažu „dosta“, oni su prihvatili tu logiku. Prihvatili su da se muslimanima u vlastitoj državi uskraćuju prava koja se bez problema daju drugima. Ovo nije samo tehničko pitanje ugovora. Ovo je pitanje dostojanstva. Pitanje jednakosti. Pitanje da li je Bosna i Hercegovina država svih naroda ili samo nekih.
Dok Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva uživaju puni pravni status i zaštitu već skoro 20 godina, Islamska zajednica ostaje u pravnom limbu. To šalje jasnu poruku milionima bosanskih muslimana: vi ste tolerisani, ali ne i ravnopravni.
Poruka bošnjačkim biračima
Ovo nije problem Islamske zajednice. Ovo je problem bošnjačke političke elite koja je nesposobna, kukavička i spremna da trguje interesima vlastitog naroda za fotelje, koalicije i „stabilnost“.
Svaki put kada Bećirović, Izetbegović ili neko treći kažu da „rade na tome“, treba ih podsjetiti: vi ste već 20 godina „radili na tome“. Rezultat je nula. Samo poniženje.
Dok god bošnjački političari ne budu spremni da zbog ovakvih pitanja dignu cijelu instituciju na noge, blokiraju odluke i idu do kraja, Islamska zajednica će ostati diskriminisana. A muslimani u Bosni i Hercegovini će i dalje biti građani drugog reda u vlastitoj državi. Dvadeset godina je više nego dovoljno da se shvati poruka: ili ćete konačno početi da štitite interese svog naroda, ili ćete nastaviti da budete saučesnici u njegovom ponižavanju. Trećeg nema.
