U Bosni i Hercegovini se iz godine u godinu ponavlja ista priča – javni novac se troši mimo zakona, netransparentno, bez ikakve kontrole i, što je najtragičnije, bez ikakvih posljedica po one koji ga rasipaju.
Sistem javnih nabavki, koji bi trebao biti filter za korupciju i zloupotrebu, pretvoren je u šuplju formu koju državne institucije, javna preduzeća i agencije zaobilaze kad god im se prohtije. Rezultat? Nezakonit utrošak čak dvije milijarde maraka, cifra koja razotkriva razmjere institucionalnog bezakonja i bahatosti.
Podaci sami po sebi zvuče kao optužnica. Samo u 2023. godini evidentirano je skoro 19.000 izuzeća iz zakona o javnim nabavkama, vrijednih 660 miliona KM. Godinu kasnije broj izuzeća se smanjuje, ali vrijednost raste na monstruoznih 1,14 milijardi KM. Kao da to nije dovoljno, u prvih pet mjeseci ove godine dodatno je kroz “izuzeća” isisano još 160 miliona KM. Krediti, koncesije, pravne usluge, infrastrukturni projekti – sve ono što se može naplatiti, napuhati i ugraditi završava u sivim zonama poslovanja, bez ikakvog nadzora i odgovornosti.
Ovo nije samo pitanje administrativnog previda ili tehničke greške. Ovo je smišljena strategija, metod pljačke koji je institucionaliziran. Javne ustanove i preduzeća su sebi dale pravo da odluče kako će trošiti novac građana, jednostavno preskačući zakon. Kada bi se ovakvo ponašanje desilo u iole uređenoj zemlji, uslijedile bi krivične prijave, prekršajni nalozi, javna suđenja i kazne za odgovorne. U BiH? Sve završava u izvještajima, sve se zataška, a praksa se nastavlja.
Tužilaštva su se pokazala kao nijemi posmatrači, često spremna da u ovakvim slučajevima pronađu “olakšavajuće okolnosti” za počinioce ili da jednostavno konstatuju da nema osnova za istragu. Rezultat je apsurdan: institucije same priznaju da ono što rade nije zakonito, ali sankcija nema. Kao da je javni novac privatna svojina moćnih, kao da se dvije milijarde maraka mogu oprati kroz “izuzeća” bez ijednog jedinog odgovornog čovjeka pred sudom.
Pitanje koje visi u zraku i koje niko nema hrabrosti javno da postavi do kraja glasi: ko štiti ovu mafijašku strukturu unutar institucija? Jer nije ovo slučaj pojedinca koji je zloupotrijebio položaj. Ovo je sistemski obrazac, pravilo, a ne izuzetak. Kada dvije milijarde KM nestanu izvan zakonskog okvira, to nije nesporazum, to je planirana pljačka pod plaštom državnih institucija.
Građani BiH su naučeni na to da njihove pare završavaju u džepovima političkih elita i njihovih poslušnika. Ali ovdje više ne govorimo o “pojedinačnim aferama” – govorimo o legalizovanom mehanizmu za izvlačenje milijardi. Govorimo o državi u kojoj je korupcija postala način funkcionisanja sistema.
I dok se sve to dešava, niko ne snosi posljedice. Niko nije uhapšen, niko nije procesuiran, niko nije vraćen na ulicu zbog kriminala. Umjesto toga, isti ti rukovodioci nastavljaju da upravljaju javnim novcem, da se “sami izuzimaju” iz zakona, da grade svoje privatne carstva na račun budžeta.
Ovakva praksa jasno pokazuje da BiH nije zemlja u kojoj vlada pravo, već zemlja u kojoj vlada pravilo sile, moći i političkih dogovora iza zatvorenih vrata. Dok institucije glume nemoć, a tužilaštva šute, dvije milijarde maraka nestaju u magli korupcije. I tako iz godine u godinu.
Hoće li pravosudne institucije ikada imati hrabrosti da se ozbiljno pozabave ovim kriminalom? Ili će BiH i dalje ostati prostor u kojem je pljačka javnih resursa legalizirana, a korupcija nagrađena?
Ako se ovako nastavi, pitanje više neće biti “koliko je ukradeno”, nego “koliko je uopće ostalo”.
