Bosna i Hercegovina je jutros ponovo ustala u tišini, ali ne onoj dostojanstvenoj, već onoj koja miriše na pepeo i izdaju.
Tuzla — grad radnika, prkosa i solidarnosti — postao je simbol svega onoga što je država prestala biti. Požar u Domu penzionera, u kojem je život izgubilo dvanaest ljudi koji su svoje godine, zdravlje i dostojanstvo ostavili ovoj zemlji, samo je posljednji plamen koji osvjetljava dubinu naše propasti.
Jer dok starci gore u ustanovama koje bi trebale biti utočište, djeca postaju plijen onih koji bi ih morali štititi. Dok penzioneri izgaraju u domovima koje “kontrolišu” komisije i inspekcije što godinama pišu izvještaje bez ikakvog efekta, djevojčice od 15 godina završavaju u rukama svojih navodnih “čuvara” — policajaca, profesora, ljudi s titulama i uniformama.
To više nije slučaj. To je sistem. To je država koja se raspala, a da niko nije ni primijetio.
Dva Tuzlanska pakla u nekoliko dana
Samo dan nakon što su se vatrogasci borili s plamenom na sedmom spratu Doma penzionera, tuzlanski tužioci su na konferenciji govorili o nečemu što bi u svakoj normalnoj zemlji izazvalo nacionalni šok – djeca bez roditelja, djeca pod zaštitom države, korištena su za prostituciju. Među uhapšenima: četiri policajca i univerzitetski profesor.
Četiri čovjeka s bedžom zakona i jedan s diplomom znanja. Oni koji su trebali štititi, učiti, braniti – pretvorili su se u predatore. A sistem ih je godinama hranio, promovisao, nagrađivao.
U isto vrijeme, požar guta spratove doma za penzionere. Ljudi koji su preživjeli ratove, tranziciju, siromaštvo – nisu preživjeli državu. Vatrogasci iznose tijela, a vlasti najavljuju “formiranje timova” i “utvrđivanje odgovornosti”.
Koliko puta smo već čuli te iste rečenice? Koliko puta smo gledali istu šemu: saučešće, press konferenciju, obećanje istrage, i onda – zaborav.
U zemlji gdje ministri izigravaju spasitelje pred kamerama, dok istovremeno decenijama ignorišu raspad sistema socijalne zaštite, nema više prostora za opravdanja. Kad vam djeca bivaju prodavana, a starci spaljivani – to nije slučajnost, to je politika. To je rezultat svake ukinute kontrole, svake uhljebljene podobne osobe, svake “reforme” koja je služila da se zaposle stranački poslušnici, a ne stručnjaci.
Ova država više ne štiti. Ona selektivno preživljava. Njeni tužioci i inspektori pojavljuju se kad je kasno, njene institucije reaguju tek kada pepeo već pokrije živote onih koje je sistem izdao.
I dok se premijer Federacije slika pored zgarišta i izražava “saučešće porodicama”, obični građani, vatrogasci i bolničari nose teret tragedije. Oni su jedini koji još vjeruju da vrijedi pomagati.
Nema opravdanja. Ima samo odgovornost.
Ako je policajac postao svodnik, profesor predator, a dom penzionera smrtonosna klopka – koga onda da zovemo kad nam gori kuća, kad nestane dijete, kad zatreba zaštita? Kome da se obratimo kad su upravo oni koji bi trebali čuvati – postali prijetnja?
Vrijeme je da se prestane govoriti o “izolovanim slučajevima”. Nema više izolovanih slučajeva. Ima samo država koja se raspada po šavovima.
Svaki dim iz doma penzionera, svaka suza iz očiju djeteta koje svjedoči protiv zlostavljača u uniformi – to su vapaji naroda koji više ne vjeruje da iko gore zna šta znači riječ pravda.
Ne trebaju nam komisije, nego ostavke. Ne trebaju nam izjave, nego hapšenja.
Ne trebaju nam reforme – trebaju nam ljudi koji nisu izgubili dušu.
Jer ako ne možete zaštititi ni one koji su preživjeli život, ni one koji ga tek počinju – za koga, dođavola, ova država uopće postoji?
