Prosječna plata u BiH: Iluzija pristojnog života, realnost stalnog odricanja
Prosječna neto plata u Bosni i Hercegovini za april iznosila je 1.545 KM, dok je u Republici Srpskoj u maju dostigla 1.549 KM. Na papiru, dvije takve plate u jednom domaćinstvu djeluju kao solidna osnova za stabilan i dostojanstven život. Međutim, stvarnost koju žive građani pokazuje potpuno drugačiju sliku — čak i s dvije prosječne plate, porodice jedva sastavljaju kraj s krajem.
Iako se često koristi kao glavni pokazatelj standarda, prosječna plata je varljiva i ne oslikava realno stanje. Na nju snažno utiču visoke zarade u javnoj upravi, finansijskom sektoru i određenim granama privatnog sektora, što značajno podiže statistički prosjek. Istovremeno, ogroman broj radnika zarađuje znatno manje od te cifre.
Znatno realniji uvid u stvarnu kupovnu moć građana daje medijalna zarada, odnosno iznos koji dijeli radnike na dvije polovine — onih koji zarađuju više i onih koji zarađuju manje. U Republici Srpskoj medijalna plata jedva prelazi 1.000 KM. Kad se zna da više od 60% tih primanja ode na osnovne potrebe poput hrane, pića, odjeće, obuće i režija, jasno je da većini građana ne ostaje ništa za štednju ili bilo kakvo uživanje u životu.
U porodicama sa djecom situacija je još složenija. Troškovi vrtića, školske opreme, ekskurzija, odjeće i obuće za djecu često dostižu iznose koji porodicama izazivaju ogroman stres. Dovoljno je da se desi nepredviđen kvar, poput pokvarenog bojlera, i cijeli budžet se urušava. Registracija automobila, servis, računi za grijanje i struju, pa čak i običan rođendan djeteta, mogu biti finansijski udar koji tjera porodice da se dodatno zadužuju.
Uprkos tome što imaju stalne prihode, mnogi građani moraju posezati za kreditima i zaduženjima, koristeći dozvoljene minuse i pozajmice, ali ne da bi otišli na putovanje ili uživali u nekom luksuzu — već da bi pokrili osnovne troškove života.
Današnja potrošačka korpa više nije simbol udobnosti, već puko preživljavanje. Umjesto da planiraju godišnji odmor, vikend putovanja ili obične porodične izlaske, većina ljudi računa koliko će im ostati za osnovne režije i hranu. Pojam dostojanstvenog života sveden je na minimum, a ideja o štednji postala je gotovo pa nemoguća misija.
U eri kada bi normalno bilo da ljudi sebi mogu priuštiti bar jednom mjesečno odlazak u restoran, vikend bijeg iz grada, kino, koncert ili kulturni događaj, stanovnici BiH odriču se gotovo svega što život čini ljepšim. Odmor na moru za mnoge ostaje nedostižan san, dok je sama pomisao na štednju ravna naučnoj fantastici.
Ljudi rade, školuju se, plaćaju poreze i odgajaju djecu, a opet iz mjeseca u mjesec žive s pitanjem: kako preživjeti do iduće plate? U konačnici, prosječna plata u BiH ne znači život — ona znači preživljavanje. I to, nažalost, postaje novo “normalno”.
