Dok se mnogi boje izraziti mišljenje koje odstupa od ideoloških i kulturnih matrica današnjeg društva, Dženan Selimbegović, bivši kandidat Stranke demokratske akcije (SDA) za načelnika sarajevske općine Stari Grad, pokazuje da hrabrost nije u populizmu, već u dosljednosti ličnim vrijednostima i odgovornosti prema zajednici. Njegova javna reakcija na sadržaj predstave „Svijet i sve u njemu“ Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), izazvala je burne reakcije – ali i otvorila prijeko potrebnu raspravu: šta finansiramo iz javnih budžeta, i u čije ime?
Predstava, bazirana na romanu Aleksandra Hemona, donosi fikcionalnu priču o homoseksualnoj vezi između muslimana i Jevreja u Sarajevu s početka 20. stoljeća. U vremenu kada se društvo sve više polarizira, a vrijednosti porodice, identiteta i vjere bivaju marginalizirane pod plaštom umjetničke slobode, Selimbegović se nije ustručavao prozvati ono što mnogi prešute – da se ovakvi projekti finansiraju javnim novcem, i to u gradu i zemlji čije su društvene rane još svježe i duboke.
„Neću da prešutim“, napisao je Selimbegović, jasno i direktno, bez mržnje ali sa stavom. „I danas u Gazi umiru djeca... od gladi!“, dodao je, podsjećajući da dok se u teatarskim dvoranama vodi rasprava o pravima i slobodama pojedinaca u izmišljenim narativima, u stvarnom svijetu djeca ginu, pate i gladuju.
Oni koji žele da ga ušutkaju, predstavljaju njegov stav kao „primitivan“, ali zaboravljaju da upravo u slobodnom društvu, pluralizam mišljenja mora biti temelj. Selimbegović ne poziva na cenzuru, niti negira tuđa prava – on pita ono što svaki poreski obveznik ima pravo znati: da li kulturne institucije, koje su finansirane javnim novcem, imaju odgovornost prema vrijednostima zajednice?
Na njegovu izjavu reagovao je zastupnik Naše stranke, Dragan Mioković, etiketirajući Selimbegovića kao „anticivilizacijskog“ i „licemjernog“. Ali kada čovjek postavi pitanje o smislu i granicama umjetnosti u kontekstu društvenog odgovora, je li zaista odgovor u ličnim uvredama ili bi rasprava trebala ostati u okvirima ideja i argumenata?
Jer, ako neko ima pravo da umjetnost koristi kao platformu za svoje vrijednosti i stavove, tada i oni poput Dženana Selimbegovića imaju pravo da javno preispituju tu umjetnost, posebno kada je finansirana iz sredstava građana.
Selimbegović se pokazao kao rijedak primjer političara koji se ne boji biti nepopularan, samo zato što ne pristaje da prešuti u ime lažne političke korektnosti. I upravo u toj nepopularnosti leži njegova autentičnost.
U vremenu sveopšteg konformizma, društvo treba ljude koji su spremni da izdrže pritisak i glasno postave pitanje: Gdje su granice između umjetnosti i odgovornosti? Između slobode izražavanja i moralnog kompasa društva?
Dženan Selimbegović se nije uplašio da bude „glas koji para tišinu“. A to je, sviđalo se nekome ili ne, vrijedno poštovanja.
