Orban nije pao zato što je Mađarska postala neliberalna demokratija (to jest, zarobljena država koja ima samo privid demokratije).
Nije pao ni zbog svoje proruske politike. Nije pao ni zbog korumpiranih afera ljudi oko sebe.
Orban se na tebe nasmiješio zbog kobasica. Običnih, slavonskih. Jer kad su kobasice u pitanju, u Međimurju, Podravini i Slavoniji se decenijama zna - idemo u Mađarsku. Kobasice i ostali mesni proizvodi su bili dobri preko granice, ali su bili i jeftini.
Nekada davno, za vrijeme bivše države, bio je to Stojadin, gdje bi par djece, podmićenih sladoledom, sjedilo na zadnjem sjedištu automobila, kako sadržaj prtljažnika ne bi prešao maksimum koji se mogao unijeti bez plaćanja carine. Zastava na granici se promijenila, automobil je postao polovni Golf, ali u poslijeratnim godinama se vodilo računa o svakom hrvatskom dinaru, pa se mijenjao za forinte i kupovala jeftina mađarska roba.
Došli smo u Evropsku uniju, granica je postala malo blaža, a ona djeca koja su se nekad vozila na zadnjem sjedištu Stojadina nastavila su porodičnu tradiciju. Kupovina jeftine robe u Mađarskoj.
Mađari dolaze kupovati u jeftiniju Hrvatsku
Posljednjih godina iznenađenje su automobili s mađarskim registarskim oznakama ispred hrvatskih trgovačkih centara i mađarski državljani koji guraju kolica po trgovačkim centrima Osijeka, Belog Manastira, Virovitice. A u kolicima su kobasice i sva roba koju smo prije jeftinije kupovali u Mađarskoj.
Mađarska je postala skupa. Mađarsku valutu, forintu, pojela je inflacija (toliko o tezi da je euro uzrok rasta cijena), životni standard Mađara je pao. Kobasice, i sva ta roba, postale su jeftinije u Hrvatskoj nego u Mađarskoj. A Hrvatska nije baš zemlja jeftine hrane...
Pročitaćete ovih dana desetine komentara o tome zašto je Orban pao. Ruski igrač. Sumnjivo bogaćenje njegove porodice i njegovih prijatelja. Nedostatak demokratije. Umor ljudi od iste, sve deblje ekipe. Ali ja bih se fokusirao na cijenu hrane. Vlada se mijenja kada ljudi više ne žive dobro.
Ideja stabilne i snažne nacionalne države
Vladavina Viktora Orbána trajala je 16 godina i zamišljena je kao model "neliberalne države", što znači snažne, nacionalne i stabilne. U praksi, ovaj model je značio slabljenje institucija, kontrolu medija i reorganizaciju sistema kako bi vlada trajno ostala na vlasti.
Međutim, ono što se dogodilo je upravo ono na što liberalna politička teorija upozorava: ako uklonite ograničenja vladi, ako dozvolite politici da se miješa u sve, nećete dobiti jaču državu, već slabiju ekonomiju. Umjesto obećane snage, Mađarska je dobila sporiji rast, više korupcije i društvo s manje slobode.
Politički zaključano društvo nije društvo u kojem se poduzetnici osjećaju dobro. To je društvo u kojem vladaju klijentelizam, nepotizam i namještanje poslova. Naravno, ovo završava kao projekt velikih riječi o državi, naciji i suverenitetu, ali u praksi govorimo o sistemu u kojem samo odabrani "kapitalisti" u savezu s državom dobro prolaze. Kapitalisti pod navodnicima - jer bez države ne bi postojali. Vjerujem da razumijete koliko je ova lekcija važna i za nas.
Politika se u konačnici svodi na pitanje koliko dobro neko živi.
Politika, koliko god voljela da se prikazuje kao igra ideja, uvijek završava na nivou želuca. Država može izdržati skandale, može izdržati ideološke eksperimente, ali ne može izdržati trenutak kada njeni građani sjednu u automobil i odu preko granice po jeftiniju hranu. To nije jedini problem u Mađarskoj, nezaposlenost je počela rasti u posljednje tri godine. Neke fabrike su zatvorene. Orban je obećao zaštitu radnika i, da tako kažem, "radna mjesta", ali to je ostalo prazna priča.
Govori ne jačaju industriju. Sjetimo se i Donalda Trumpa i njegovih obećanja da će vratiti industriju i radna mjesta u Sjedinjene Države. Tvornice su se trebale vratiti, radnici su trebali obući radne uniforme, a Amerika je trebala ponovo postati industrijska sila. U stvarnosti, to se ne događa dekretom. Tržište ne sluša govore. Ni u SAD-u, ni u Mađarskoj, ali ni u Hrvatskoj.
Tu je, naravno, i rat u Ukrajini, gdje je Mađarska ostala bez jeftine ruske energije, za što Orban krivi Ukrajinu, žrtvu agresije, a ne Rusiju, zemlju agresora. Stvar je na ovim izborima došla do farse, izgledalo je kao da se sam Volodimir Zelenski kandiduje za mjesto premijera Mađarske! Gotovo da nije bilo govora gdje Orban nije spomenuo Zelenskog i Ukrajinu. Zelenski je dobio plakate po mađarskim gradovima!
Mađari se sjećaju 1956. godine
U međuvremenu, pojavio se i ogroman diplomatski skandal. Mađarske diplomate su direktno izvještavale Moskvu o čemu Evropska unija govori i kakve mjere priprema. To više nije bilo pitanje političkog stava ili drugačijeg pogleda na međunarodne odnose, već pitanje elementarne lojalnosti zajednici kojoj formalno pripadate i od koje tražite podršku i novac.
Ovo ponizno laskanje Rusa očigledno je uticalo i na same Mađare, koji nisu imali nikakvih dobrih iskustava sa Ruskim carstvom. Podsjetimo se, 1956. godine Sovjetski Savez je vojno intervenisao u Mađarskoj, nekoliko hiljada ljudi je poginulo pod sovjetskim tenkovima. Mađarska je decenijama patila kao "manje pouzdan saveznik", a sada njeni najviši zvaničnici flertuju sa zemljom koja je poslala tenkove protiv građana koji su gradili primitivne barijere na ulicama Budimpešte!
To je trajalo sve dok je bilo novca.
Ali sve je to prolazilo i tolerisalo se sve dok je bilo novca. I neliberalno društvo, i jeftini nacionalizam i populizam koji za sve krivi Ukrajince. Ali takvo društvo, gdje se cijene poslušnost, ksenofobija i navodna nezavisnost, a sve to dok se izvlači novac Evropske unije i jeftina nafta iz Rusije, nije ekonomski uspješno.
Orbanu nije pomoglo ni to što je država počela prisluškivati vlastite građane kao da su neprijatelji, jer sistem koji se boji vlastitog naroda prije ili kasnije počinje da se urušava. Podsjetimo se, koristili su i Pegasus sistem, putem kojeg su novinari, advokati i politički protivnici završavali pod nadzorom vlastite države. Usred Evrope, usred Evropske unije!
Početak kraja ere nacionalnih populista
Pad Viktora Orbána mogao bi označiti i kraj jedne političke ere. Kraj ere nacionalnih populista. Ljudi velikih riječi i još većih obećanja. Ljudi koji pričaju o narodu dok koncentrišu moć u svojim rukama, koji pozivaju na suverenitet dok istovremeno traže milost velikih sila (zato ga je JD Vance posjetio prije izbora).
Ova politika, koliko god se kitila zastavama i historijskim narativima, uvijek završi isto: kao loša verzija kafanskog monologa. Malo samohvale, malo mitologije, puno piva i sve manje stvarnosti. Na kraju, vođa, koji je trebao biti simbol snage države, pada na nivo čovjeka koji nakon trećeg piva objašnjava konobaru za šankom kako je sve uradio kako treba, a konobara više nije briga.
Analitičari će pisati o geopolitičkim dešavanjima, odnosima s Briselom, demokratiji i autoritarizmu. Ali prava istina će ostati prizemna, gotovo vulgarna u svojoj jednostavnosti. Viktor Orban nije pao zbog ideologije. Pao je jer je kobasica u Slavoniji postala jeftinija nego u Mađarskoj.
