Postoje događaji koji traju svega nekoliko minuta, a ostavljaju posljedice mnogo duže od samog čina.
Uklanjanje zastava Bosne i Hercegovine u Čapljini, koje je izvršila Elektroprivreda HZHB uz asistenciju policije, jedan je od takvih događaja. Možda će neko pokušati objasniti da je riječ o proceduri, tehničkom pitanju ili administrativnoj odluci. Međutim, u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, opterećenoj ratnim nasljeđem, političkim podjelama i stalnim osporavanjem vlastitog identiteta, odnos prema državnim simbolima nikada nije samo tehničko pitanje.
Zastava Bosne i Hercegovine nije dekoracija koja se postavlja i uklanja prema trenutnom raspoloženju uprava javnih preduzeća. Ona predstavlja državu priznatu u Ujedinjenim nacijama, državu čije zakone primjenjuju sudovi, čije dokumente koriste građani i u čije ime djeluju institucije. Ona predstavlja ustavni okvir zahvaljujući kojem postoje i javna preduzeća poput Elektroprivrede HZHB.
Zato se građani s pravom pitaju: kako je moguće da kompanija koja posluje unutar pravnog sistema Bosne i Hercegovine, koristi resurse te države i egzistira zahvaljujući zakonima koje je ta država uspostavila, pokazuje takvu ravnodušnost prema njenim simbolima?
Ovdje nije riječ o tome da neko mora voljeti određenu zastavu. Patriotizam se ne može narediti. Ali poštovanje prema državi i njenim obilježjima jeste minimum institucionalne odgovornosti. Pogotovo kada je riječ o javnom preduzeću koje nije privatna firma nekoliko pojedinaca, nego subjekt koji posluje u ime javnog interesa.
Upravo zato ovaj događaj izaziva toliko ogorčenja. Jer se ne radi o privatnom sukobu, niti o političkom performansu opozicionih aktivista. Radi se o postupanju kompanije koja bi trebala predstavljati ozbiljnost, profesionalizam i neutralnost. Umjesto toga, ostavljen je utisak da su državni simboli nešto što se može ukloniti bez ikakve političke osjetljivosti i bez svijesti o poruci koja se time šalje.
A poruka je vrlo jasna.
Poruka je da u pojedinim sredinama zastava Bosne i Hercegovine još uvijek nije prihvaćena kao simbol zajedničke države, nego se posmatra kao smetnja. Poruka je da postoje strukture koje će se pozivati na državu kada treba osigurati budžete, subvencije, zaštitu institucija i međunarodni legitimitet, ali će pokazivati hladnoću ili otvorenu odbojnost kada treba iskazati elementarno poštovanje prema toj istoj državi.
Takav odnos nije nov. Godinama svjedočimo političkim porukama koje relativiziraju značaj državnih institucija, osporavaju zajednički identitet i stvaraju atmosferu u kojoj je nepoštovanje prema Bosni i Hercegovini postalo prihvatljiv oblik političkog marketinga. Međutim, jedno je kada takve poruke dolaze sa stranačkih govornica. Sasvim je drugo kada ih svojim postupcima potvrđuju javna preduzeća.
Elektroprivreda HZHB mora razumjeti da njena odgovornost nije samo proizvodnja i distribucija električne energije. Njena odgovornost podrazumijeva i svijest da djeluje unutar države Bosne i Hercegovine, te da svojim postupcima utiče na povjerenje građana u institucije.
Posebno uznemirava činjenica da javnost nije dobila uvjerljivo i detaljno obrazloženje zbog čega je uklanjanje zastava bilo neophodno. Šutnja, nedorečena saopštenja i izbjegavanje odgovornosti samo dodatno produbljuju sumnju da se iza svega krije mnogo više od puke administracije.
Građani imaju pravo znati ko je donio odluku. Imaju pravo znati da li je razmatrana politička i društvena težina takvog poteza. Imaju pravo znati zašto je bilo potrebno da policija asistira u uklanjanju državnih obilježja, umjesto da nadležne institucije spriječe da cijeli slučaj preraste u novu epizodu ponižavanja države.
Jer upravo u tome leži suština problema.
Bosna i Hercegovina se ne urušava samo velikim krizama, blokadama institucija i otvorenim prijetnjama njenom opstanku. Ona slabi i kroz sitne, naizgled administrativne poteze kojima se građanima šalje poruka da država nije vrijedna poštovanja. Da njeni simboli nisu zajednički. Da se mogu ukloniti bez osjećaja odgovornosti i bez svijesti o tome kakve rane takvi postupci ostavljaju u društvu koje još uvijek pokušava izgraditi međusobno povjerenje.
A možda je upravo to najtužnije u cijeloj priči.
Dok hiljade građana Bosne i Hercegovine napuštaju zemlju tražeći dostojanstveniji život, dok mladi odrastaju uz uvjerenje da politika postoji samo radi privilegovanih, javna preduzeća bi trebala biti primjer profesionalizma i jednakog odnosa prema svima. Trebala bi pokazati da postoje institucije koje stoje iznad dnevne politike.
Umjesto toga, svjedočimo postupcima koji produbljuju podjele i ostavljaju gorak osjećaj da država nije jednako poželjna u svakom njenom dijelu.
Elektroprivreda HZHB će možda ovaj događaj pokušati zaboraviti već sutra. Neki će ga minimizirati, pravdati ili predstavljati kao beznačajan incident. Međutim, građani imaju pravo da ga pamte. Ne zbog želje za novim sukobima, nego zbog potrebe da se postave granice institucionalnog ponašanja.
Jer javna preduzeća nisu ničija privatna kraljevstva. Njihovi direktori nisu feudalni upravitelji teritorija. Oni upravljaju resursima koji pripadaju građanima i imaju obavezu da svojim djelovanjem čuvaju dostojanstvo institucija države u kojoj rade.
Bosna i Hercegovina nije savršena država. Njene institucije često su spore, neefikasne i zarobljene političkim interesima. Građani imaju bezbroj razloga da budu nezadovoljni načinom na koji funkcioniše. Ali nijedno od tih nezadovoljstava ne daje pravo bilo kome da se prema njenim simbolima odnosi s prezirom ili ravnodušnošću.
Zato ovo nije priča o nekoliko skinutih zastava u Čapljini.
Ovo je priča o odnosu prema državi. O pitanju da li javna preduzeća služe svim građanima ili političkim centrima moći. O tome da li će Bosna i Hercegovina biti zajednička kuća u kojoj će njeni simboli biti poštovani bez obzira na to ko je trenutno na vlasti.
I konačno, ovo je priča o odgovornosti.
Jer zastava Bosne i Hercegovine nije zastava jedne stranke, jednog naroda niti jedne ideologije. Ona pripada svim njenim građanima. A svaki put kada se prema njoj postupi bez poštovanja, vrijeđa se osjećaj pripadnosti onih koji u toj zastavi vide simbol države za koju su se borili, koju su gradili i u kojoj žele ostati živjeti.
Elektroprivreda HZHB zato duguje mnogo više od šturog objašnjenja. Duguje odgovor javnosti kakav odnos ima prema državi u kojoj posluje.
Jer ponekad djela govore mnogo glasnije od riječi. A ono što smo vidjeli u Čapljini mnogi neće pamtiti kao običan administrativni potez, nego kao trenutak u kojem je jedno javno preduzeće pokazalo koliko mu je teško prihvatiti ono što bi mu trebalo biti nesporno – da posluje u državi Bosni i Hercegovini i da njene simbole mora poštovati jednako kao i građane kojima bi trebalo služiti.
