U Bosni i Hercegovini sve češće se potvrđuje da za ključne funkcije u javnim preduzećima nije presudna stručnost, već politička povezanost. Najnoviji primjer dolazi iz Aerodroma Sarajevo, gdje je za direktora imenovan Dino Selimović, doskorašnji savjetnik ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića. Selimović je prethodno radio u FK Sarajevo i BBI banci, a njegovo iskustvo i obrazovanje, prema dostupnim podacima, ne zadovoljavaju formalne kriterije za upravljanje jednom od najvažnijih državnih institucija.
Nadzorni odbor Aerodroma prvobitno je odbio Selimovićevu kandidaturu zbog neispunjavanja uvjeta – direktor mora imati najmanje 240 ECTS bodova, dok Selimović raspolaže sa 180. Ipak, nakon što je Ured za zakonodavstvo dao „zeleno svjetlo“, imenovanje je potvrđeno, potvrđujući trend da politička bliskost često nadjača stručnost.
Slični primjeri u drugim preduzećima
Ova praksa nije izolovan slučaj. U „Sarajevo-šumama“ Halil Sulejmanović imenovan je za izvršnog direktora bez potrebnog radnog iskustva i rukovodnih kvalifikacija, da bi kasnije završio u Ministarstvu vanjskih poslova BiH. U Domu za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom Ured za borbu protiv korupcije uputio je inicijativu za smjenu direktora Hazima Durmiševića zbog nepravilnosti pri imenovanju, ali on je ostao na funkciji.
Komunalna preduzeća Kantona Sarajevo također svjedoče o sličnim problemima. U KJKP „Rad“ smijenjeno je nekoliko direktora, uključujući Nijaza Salamovića, koji je kasnije uhapšen zbog sumnji na malverzacije prilikom imenovanja. „Vodovod i kanalizacija“ vodi niz kadrova Naroda i Pravde, a svakodnevni problemi s kvarovima i redukcijama vode pokazuju posljedice ovakvog upravljanja.
U KJKP „Toplane Sarajevo“ direktor je kadar SDP-a, Haris Džihanić, protiv kojeg je podnesena prijava Uredu za borbu protiv korupcije zbog sumnje u krivotvorenje dokumentacije.
Slična situacija zabilježena je u GRAS-u, gdje je nakon tragične nesreće direktor Senad Mujagić podnio ostavku, ali Nadzorni odbor nije odmah imao kandidata za nasljednika.
Studentski centar Sarajevo također potvrđuje trend – direktor Amar Dovadžija, bivši kandidat NiP-a, imenovan je iako nije imao dovoljno rukovodnog iskustva, a Ured za borbu protiv korupcije ukazao je na nepravilnosti u njegovom imenovanju.
Dino Selimović nije anomalija, već nastavak prakse u kojoj politička povezanost nadjačava stručnost. Od fudbala do javnih preduzeća, u Sarajevu se potvrđuje da za ključne funkcije često nije presudno znanje i iskustvo, već lojalnost i bliskost političkim liderima. Ova praksa postavlja pitanje efikasnosti, transparentnosti i profesionalnosti u vođenju važnih državnih institucija, čije posljedice osjete građani i privreda.
