Bosna i Hercegovina danas nije žrtva Brisela, nije žrtva proširenja Europske unije, niti je žrtva geopolitičkih okolnosti. Ona je prije svega žrtva vlastite politike. Politike koja već godinama proizvodi privid europskog puta, dok u stvarnosti sustavno uništava svaku priliku koja se pred njom pojavi.
Najveća zabluda domaće javnosti jest vjerovanje da će Europska unija jednom odlučiti “pogurati” Bosnu i Hercegovinu bez obzira na ono što se događa unutar zemlje. Takve Europe više nema. Nakon godina beskonačnog čekanja i popuštanja, Bruxelles je promijenio pravila igre. Danas vrijedi samo jedno – reforme ili ostanak na mjestu.
A BiH nije ostala na mjestu. Ona je uspjela napraviti nešto još gore – krenula je unatrag.
Kada je prije nekoliko godina formirana nova vlast na državnoj razini, građanima su obećavane europske reforme, deblokada institucija, funkcionalna država i ubrzano otvaranje pregovora. U javnosti se stvarao dojam kako je dovoljno promijeniti nekoliko političkih figura i da će europski put postati autocesta.
Dogodilo se upravo suprotno.
Danas gotovo da više nitko ozbiljan u europskim institucijama Bosnu i Hercegovinu ne navodi kao primjer uspješnog kandidata. Dok se raspravlja o Crnoj Gori, Albaniji, Moldaviji ili Ukrajini, BiH se spominje uglavnom kao upozorenje što se događa kada političke elite nemaju ni minimum zajedničke vizije.
Europska komisija više ne skriva razočaranje. Umjesto zakona dolaze političke blokade. Umjesto reformi proizvode se sukobi. Umjesto ispunjavanja uvjeta vodi se beskonačna rasprava o tome tko je kome veći krivac.
Takva politika više nikoga u Bruxellesu ne impresionira.
Posebno je zanimljivo kako su se domaći političari godinama skrivali iza tvrdnje da Europska unija nema interesa za proširenje. Taj argument danas potpuno pada u vodu.
Crna Gora zatvara pregovaračka poglavlja i praktično se nalazi pred završnicom pregovora.
Albanija otvara i zatvara nova poglavlja brže nego što ih je BiH uspjela i pripremiti.
Moldavija i Ukrajina, usred rata i sigurnosne krize kakvu Europa nije vidjela desetljećima, provode reforme koje Bruxelles prepoznaje i nagrađuje.
Čak su i zemlje koje su godinama važile za problematične pokazale veću političku ozbiljnost od Bosne i Hercegovine.
To je možda i najteža politička dijagnoza.
Nije više riječ o tome da BiH kasni nekoliko mjeseci ili jednu godinu. Problem je što se razlika između nje i ostalih kandidata ubrzano povećava. Dok drugi trče, BiH raspravlja treba li uopće krenuti.
Posebna odgovornost pritom leži na onima koji su europske integracije pretvorili u glavni politički slogan. Građanima je obećavano da će nova vlast donijeti europski zaokret, otkočiti procese i vratiti povjerenje međunarodnih partnera.
Rezultati govore drukčije.
Od obećanja o ubrzanom članstvu ostale su konferencije za medije, fotografije iz Bruxellesa i međusobna prepucavanja partnera koji više vremena troše na vlastite sukobe nego na donošenje reformskih zakona.
Istodobno, opozicija nije ponudila ništa uvjerljiviju alternativu.
Jedni optužuju Bruxelles za nepravdu, drugi susjede za opstrukcije, treći visokog predstavnika, četvrti Ustav, peti međunarodnu zajednicu.
Na kraju uvijek ispadne da su svi krivi osim domaćih političkih elita.
A činjenice su neumoljive.
Europska unija nikada nije tražila od Bosne i Hercegovine nemoguće stvari. Nitko nije zahtijevao gospodarsko čudo, spektakularni rast ili savršeno uređenu državu.
Tražene su elementarne stvari koje bi trebale biti normalne u svakoj ozbiljnoj zemlji – funkcionalne institucije, borba protiv korupcije, neovisno pravosuđe, transparentna javna uprava i politička odgovornost.
Upravo na tim područjima BiH godinama stoji ili nazaduje.
Razlog nije nedostatak znanja.
Nije ni nedostatak novca.
Nije čak ni složeno ustavno uređenje, koliko god ono predstavljalo izazov.
Pravi problem je politička volja.
Korumpiran sustav odgovara gotovo svim vodećim političkim strukturama bez obzira na nacionalni predznak. U takvom sustavu lakše je kontrolirati javna poduzeća, zapošljavati podobne, upravljati milijunskim proračunima i održavati mrežu političke lojalnosti.
Europske reforme znače upravo suprotno.
One podrazumijevaju manje prostora za političku kontrolu, više odgovornosti, strože financijske nadzore, učinkovitije pravosuđe i transparentnije trošenje javnog novca.
Drugim riječima, europska pravila predstavljaju prijetnju modelu na kojem domaća politika opstaje desetljećima.
Zato europski put u Bosni i Hercegovini često služi kao politički slogan, ali rijetko kao stvarni cilj.
Sve dok traje predizborna kampanja, političari govore o Europi.
Čim izbori prođu, vraćaju se starim nacionalnim sukobima jer su oni politički isplativiji od reformi.
Građani za to vrijeme plaćaju dvostruku cijenu.
Prvu kroz odlazak mladih ljudi koji više ne vjeruju da će se država promijeniti.
Drugu kroz gospodarsko zaostajanje koje postaje sve izraženije kako susjedne zemlje napreduju prema europskom tržištu.
Ako Crna Gora uđe u Europsku uniju prije Bosne i Hercegovine, a vrlo je izgledno da će se upravo to dogoditi, razlika između dvije države postat će još vidljivija.
Kapital će odlaziti tamo gdje postoje sigurnija pravila.
Radna snaga slijedit će iste puteve.
Investitori će birati stabilnije okruženje.
Bosna i Hercegovina ostat će zarobljena između europskog tržišta kojem želi pripadati i domaće politike koja joj to uporno onemogućava.
Predstojeći izbori zato neće biti samo još jedno odmjeravanje snaga među strankama.
Bit će svojevrsni referendum o tome žele li građani i dalje nagrađivati političke elite koje godinama proizvode iste rezultate, a očekuju drugačiji ishod.
Ako ponovno pobijede isti obrasci ponašanja, tada će biti teško za svako novo kašnjenje optuživati Bruxelles, Berlin ili bilo kojeg europskog dužnosnika.
Odgovor će se nalaziti mnogo bliže.
U ogledalu domaće politike.
I upravo je to možda najbolnija istina bosanskohercegovačkog europskog puta – Europska unija Bosni i Hercegovini nije zatvorila vrata. Ključ je već godinama u rukama domaćih političara. Problem je što ga oni, čini se, nikada nisu ni imali namjeru upotrijebiti.
